Franco Ferrera Cvitanović bio je član prve generacije Savjeta Vlade Republike Hrvatske za Hrvate izvan RH i kulturni voditelj Hrvatskog stadiona u Santiagu de Chile. Trenutačno predsjeda udrugom Hrvartis.
Franco Ferrera sudjelovao je u nekoliko hrvatskih institucija u Čileu: – U njima sam uspio biti u kontaktu s ljudima i u neposrednoj blizini vidjeti kako ljudi doživljavaju svoj stav prema Hrvatskoj na drugačiji način. Taj se odnos vremenom mijenjao kako generacije napreduju.
Prvi Hrvati koji su stigli u Čile osnovali su brojna mjesta susreta diljem zemlje s jedim jednostavnim ciljem: osjetiti se bliže svojoj domovini. – Bili su to pravi Hrvati vođeni samo ljubavlju prema svojoj državi. Generacije koje su slijedile prilagođavale su se stvarnosti, a jezik je bio prvi veliki gubitak koji se nije prenosio iz prvih generacija. Potom je došla generacija koja je “romantizirala” Hrvatsku, ne znajući puno o njezinoj kulturi ili o trenutačnoj situaciji. To je razumljivo zbog tadašnjeg nedostatka medija komunikacije. Tada je zajednica živjela uglavnom od priča koje su se prenosile s koljena na koljeno. Tada je odjednom hrvatstvo nekako postalo sinonim za “socijalni status”, možda vođen velikim ekonomskim uspjehom koji su Hrvati postigli zbog velike radne sposobnosti i lakoće poslovanja – ističe Franco Ferrera.
Smatra da je vrijeme vratiti sat unatrag i spasiti ono što je stvarno važno: – Prvi Hrvati koji su stigli u Čile bili su uglavnom ribari, klesari ili vinogradari. Većina je radila na gradnji skladišta, a neki su dolazili tražiti zlato ili salitru. Bili su vrlo zabrinuti za svoje, podržavali su se međusobno, stvarali kontaktne mreže i radili djela za dobrobit zajednice. Nakon svih tih faza stižemo u današnje vrijeme, gdje se s razvojem komunikacija i veza otvara nova panorama: povratak potomaka u Hrvatsku. To je lijepa faza, što je u velikoj mjeri omogućeno velikim trudom Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske, gdje su učenje jezika kao temeljnu zadaću stavili na prvo mjesto, a s druge strane čine sve napore da stvore nove uvjete i pogodnosti kako bi se ljudi mogli vratiti u matičnu zemlju.
Današnja Hrvatska se vrlo razlikuje od one naših djedova i baka, smatra Franco.
U Hrvatskoj, kako ističe, voli njezin narod, sigurnost, krajolik, folklor i obrazovanje ljudi: – Moj je djed imao 100 posto hrvatske krvi. Njegova obitelji je bila iz Dalmacije (Split i Trogir). Imala je konobu u selu Marini, nedaleko od Trogira, konobu koja je sačuvana do danas i u kojoj sam imao sreće ručati sa svojom obitelji. Jedna od glavnih ulica u mjestu nosi naše prezime.
Hrvatsku je posjetio 5 puta: – 3 puta bilo je to radi zadovoljstva i 2 puta zbog sastanaka Vladina Savjeta. Još moram upoznati Istru. Svakim od posjeta sve više volim Hrvatsku! Tako se živi istinski hrvatski duh, u jedinstvu i skladu. Moja supruga je iz Zagreba pa u kući živimo i dišemo Hrvatsku, slušamo njezinu glazbu, uživamo u tradicionalnim jelima, ukrašavamo kuću hrvatskim rukotvorinama i brinemo se o prenošenju jezika govoreći hrvatskim jezikom kod kuće. Kad idemo u Zagreb, ostajemo u stanu koji još uvijek imamo na Kvaternikovu trgu kao način da ostajemo povezani.
S udrugom Hrvartis, usred pandemije, uglavnom promovira hrvatske umjetnike da pokažu svoje radove: – Mnogo je umjetnika kojima treba izlog da bi se pokazali svijetu. Odnedavno objavljujemo publikacije na hrvatskom jeziku. Nitko ne zna kakva će biti budućnost za našu zajednicu. Ono što mi je jasno jest da sadašnjost treba uživati zajedno, pjevajući – ističe Franco Ferrera Cvitanović, predsjednik udruge Hrvartis.
Tekst: David Ray / Glas Hrvatske
Foto: Glas Hrvatske