Spomen-ploča u Rastušju na 110. obljetnicu Tadijina rođenja

4 min čitanja

Svake godine, prema Tadijinoj želji, iz njegove zaklade, dodjeljuje se nagrada (koja nosi njegovo ime) najznačajnijem hrvatskom pjesniku po pjesničkoj zbirci, te za dvoje najboljih studenata kroatistike iz Ličko-senjske i Brodsko-posavske županije. Ovogodišnji laureat je Ernest Fišer, pjesnik, novinar, kulturni djelatnik koji je na hrvatskoj sceni pedesetak godina i koji je na svoj način podignuo ljestvicu moderne hrvatske kajkavske lirike

Prigodnom svečanošću Slavonski Brod, Matica hrvatska, HAZU, Galerija umjetnina i Rastušje ove su godine obilježili 110. godinu rođenja velikana hrvatske pjesničke riječi Dragutina Tadijanovića.
“Tadija nas je za života okupljao, to je bio običaj i navika, a i nakon smrti ponovo nas okuplja osmi put”, kaže dugogodišnji Tadijin prijatelj, prof. Vinko Brešan. “Sjećanja su prigoda da se probrani stručnjaci za književnost prisjete velikog zavičajnika, ali i ljudi koji su popunjavali njegovu biografiju i ispunjavali naše živote. Okupimo se i razgovaramo o Tadiji, a on je okupljao druge, pa govorimo i o njima tako da je to ujedno i podsjećanje na književni život druge polovice 20. stoljeća”, navodi Brešan. Razgovaralo se, primjerice o njegovu suvremeniku Dobrici Cesariću, Ivi Frangešu, koji je pisao o obojici, a ove je godine bilo riječi o Juri Kaštelanu.
“Podsjetili smo se na veliko prijateljstvo dvojice značajnih hrvatskih pjesnika koji su svaki na svoj način obilježili hrvatsku liriku 20. stoljeća.. Ovogodišnji je laureat Ernest Fišer, pjesnik, novinar, kulturni djelatnik koji je na hrvatskoj sceni pedesetak godina i koji je na svoj način podignuo ljestvicu moderne hrvatske kajkavske lirike. Fišer je, prema Brešanovim riječima, zaslužan da se hrvatska književna riječ na najvišim razinama održi na nekoliko književnih jezika – na trima dijalektima. U ovom slučaju riječ je o kajkavskom dijalektu. Nagradu mu je uručio predsjednik Upravnog odbora Zaklade HAZU, akademik Velimir Neidhardt, a vidljivo uzbuđen Fišer je kazao kako za suvremenog hrvatskog pjesnika nema veće časti i zadovoljstva. “Ne znam je li veća čast ili sreća na 110. obljetnicu rođenja Dragutina Tadijanovića primiti nagradu koja nosi njegovo ime i naći se u njegovu Rastušju”, rekao je Fišer, navodeći kako ima predivnih uspomena s Tadijom koji je volio mlade pjesnike i podržavao ih. “Kao što je ostao trajno obilježen u hrvatskoj kulturi, on je trajno obilježio hrvatsku kulturu, posebno hrvatsko pjesništvo“, dodao je dobitnik ovogodišnje nagrade.
A na okruglu obljetnicu rođenja poseban je događaj obilježen i u rodnom Tadijinom Rastušju, neiscrpnom izvoru njegove inspiracije, mjestu kojemu se uvijek vraćao, svojoj majci, sestrama, rodnoj kući… o čemu je vječno pisao i govorio. “I kada je bio u Firenci, pisao je o svom Rastušju“, primjećuje u svom obraćanju Ante Žužul. “Zbog toga je Društvo koje nosi ime Dragutina Tadijanovića odlučilo na pjesnikovu rodnu kuću staviti spomen-ploču, rad akademskog kipara Mladena Mikulina, kojeg je Tadija za svog života iznimno cijenio i poštovao”, kaže skrbnik ostavštine Dragutina i Jele Tadijanović te predsjednik Društva Miroslav Bjelobrk.
Ne skrivajući uzbuđenje, spomen-ploču je otkrio akademik Dubravko Jelčić, koji je s Tadijom prijateljevao i družio se punih 65 godina. “Posljednjih 40 godina viđali smo se svakodnevno, a mislim da sam jedini bio s njim zadnjeg dana njegova života”, kaže akademik. “Osim književne ostavštine koja je ostala svima koji prate i vole literaturu, meni je kao baštinu ostavio sebe kao čovjeka. Ne znam više takvih ljudi”, između ostaloga je kazao Jelčić, prisjećajući se godina i mjesta druženja među kojima je neizostavno bilo Rastušje.
I 3. studenoga su se poznata imena hrvatske književnosti, kulturnog života, lokalne vlasti našla u Tadijinoj rodnoj kući koja će se, kako vjeruju, naći na kulturnoj karti Hrvatske, kamo i pripada.
(Glas Slavonije)

Podijeli ovaj članak
Skip to content