Ovih dana su Roko i Mira stigli zrakoplovom Lufthanse, letom Toronto -Munchen. Posljednja dva desetljeća Roko ljeta provodi na rodnome otoku ne mirujući, već obnavljajući roditeljsku kuću. Sagradio je za unuke i novu s četiri apartmana i s pogledom na jadransko plavetnilo. Zlatnu životnu dob Tanfare provode odvagujući između sna o povratku i kanadske zbilje
U vlastiti zavičaj na Jadran u ljetnim mjesecima stižu mnogobrojni iseljenici iz naše milijunske prekooceanske dijaspore, od Australije do Amerike, čiji plan o godišnjem odmoru u Hrvatskoj nije mogla omesti nikakva pošast pa ni strašni koronavirus. Među njima je i obitelj osamdesetogodišnjeg Krapnjanina Roka Tanfare. Za njega u Jugoslaviji i socijalističkoj Hrvatskoj kasnih pedesetih 20. stoljeća nije bilo posla na potezu od Rijeke do Dubrovnika, kao ni za drugu otočku mladost težaka, ribara i spužvara. Nakon izbjegličke drame sa sedmoricom osamnaestogodišnjih vršnjaka s Krapnja, veslajući u hladnoj noći 26. listopada 1958. do iznemoglosti prema slobodi na Zapad, te dvogodišnjeg boravka u izbjegličkim logorima u Italiji, odlazi putničkim brodom Irpinia iz Napulja do kanadskoga Quebec Cityja gdje stiže za 12 dana plovidbe u 20. godini života, 2. rujna 1960.
U Kanadi su mu počeci bili mukotrpni i tjeskobni. Prvi posao Roko je dobio na farmi gljiva za 100 dolara na mjesec, živeći vrlo skromno. Sreća mu se osmjehnula kada je na zabavi upoznao svoju buduću suprugu Miru, Moslavku koja je emigrirala iz domovine u Njemačku, zamijenivši je nakon trogodišnjega iscrpljujućeg rada Kanadom, 1969. Mira je odrasla u Maloj Ludini kao deseto dijete u obitelji, dok je Roko u domovini ostavio sestru i tri brata te oca. Teške fizičke poslove nakon desetak godina Roko zamjenjuje lakšima i bolje plaćenima u poznatoj autoindustrijskoj tvrtki Chrysler gdje je, svladavši engleski jezik, dobivao sve bolje ponude.
Ondje je proveo 30 godina i od običnog lakirera, na zahtjev poslodavca, postao poslovođa. Usavršavajući se, s vremenom je postao laboratorijski tehničar. Mira i on dobili su sina i kćer, koji su već odavno oženjeni. U zasluženu mirovinu, odmah nakon Mire, Roko je otišao 2002. Tako posljednja dva desetljeća ljeta provodi na rodnome otoku ne mirujući, već obnavljajući roditeljsku kuću. Sagradio je Roko za unuke i novu s četiri atraktivno namještena apartmana i s pogledom na jadransko plavetnilo. Zlatnu životnu dob Tanfare provode odvagujući svakoga ljeta između sna o povratku i kanadske zbilje s četvero unučadi.
Ovih dana su Roko i Mira stigli zrakoplovom Lufthanse, letom Toronto -Munchen. Dočekao ih je povratnik iz Kanade, inženjer i novinar Damir Borovčak, koji ih je prevezao na Brodaricu pa na Krapanj. Toga rođenog Zagrepčanina, dragovoljca Domovinskoga rata i Rokovu obitelj veže čvrsto prijateljstvo iz doba borbe za neovisnost Republike Hrvatske, kada su sudjelovali u svim ontarijskim akcijama prikupljanja i slanja sanitetske, humanitarne i materijalne pomoći ugroženoj domovini. Prema svojim mogućnostima su se Roko i Mira među prvima uključili i u nedavnu akciju Zajedno za Zagreb vezanu uz razorni potres koji je u ožujku pogodio glavni grad Hrvatske.
Brojni su se Krapnjani, kaže Roko, u potrazi za poslom raselili po svijetu pa tako većinom žive u Australiji, zapadnoj EU, dok ih je manji broj odselio u Kanadu i SAD. Kći i tri unuke trebale su ove godine doći na Krapanj. Planirale su ovdje provesti pet tjedana, ali zbog ove zaraze sve se izjalovilo. I tako privremeno osamljeni na terasi mjesnog hotela Spangiola torontske Tanfare susreću i ostale raseljene Krapnjane.
Tekst: Vesna Kukavica
Foto: Obiteljski album