Sve do 1950. Hrvati su imali svoju „šokačku škulu“ i razvijen kulturno-prosvjetni rad. Početkom 1888. bilo je čak 200 šokačkih kuća, a sada ih ima oko 20. U rekaškom je muzeju, fotografijama, obuhvaćen i djelić novije povijesti mjesne hrvatske zajednice
Danas više poznat po svojim vinogradima, grad Rekaš spominje se prvi put u jednom putopisu iz 1319. godine. Hrvati Šokci bili su među prvim stanovnicima ovog naselja, a za njih se vjeruje da su se doselili iz Babine Grede i okolice polovicom XVII. st.
Donedavna je u Rekašu, u bivšoj kući povjesničara Josepha Stitzla, djelovao muzej u kojem je bila izložena vrijedna i iznimno bogata zbirka starih fotografija, narodnih nošnji, namještaja i kućanskih predmeta iz seoskog domaćinstva. U Rekašu, naime, žive Hrvati, ali i Mađari, Nijemci, Rumunji, Srbi i, najnovije, Romi. U rekaškom je muzeju, fotografijama, obuhvaćen i djelić novije povijesti mjesne hrvatske zajednice.
Sve što ima ovdje premjestit će se u Dom kulture jer tamo ima više prostora i novija je zgrada od ove tu – kaže rekaška profesorica vjeronauka hrvatskog porijekla, Marica Pelić. Prvi koji su ovamo došli, kaže, bili su Hrvati. Bilo je to za vrijeme turske okupacije, negdje polovicom 17. st. Poslije su došli Nijemci, pa Mađari, pa Rumunji. Hrvati su se nastanili pokraj rijeke Begej. Rekašu i ime dolazi od rijeke. Pokraj stare crkve počeli su Hrvati graditi kuće. Kroz cijelo 19. stoljeće sve do 1950. godine Hrvati su imali svoju „šokačku škulu“ i razvijen kulturno-prosvjetni rad. Početkom 1888. osnovano je Šokačko pjevačko društvo, koje je tada brojalo 44 člana, a prvi predsjednik mu je bio Ivan Jankulov Celan.
Od nekadašnje brojne hrvatske zajednice danas je ostalo samo nekoliko desetina Šokaca. Dosta njih je dalo život u dvama svjetskim ratovima, a njihova su imena uklesana na kamenom spomeniku u središnjem parku Rekaša. Najviše Šokaca, 1700, dokumentirano je u zapisima 1880. godine. Bilo je čak 200 šokačkih kuća, a sada ih ima oko 20.
U „Šokačkoj strani“, kvartu gdje su mahom živjeli Hrvati u Rekašu, još uvijek se pamti kako je nekada izgledalo staro šokačko ognjište. U jednoj takvoj kući s tornjakom (vanjskim hodnikom) od drvenih dereka, sa štalom za marvu, s kotarkom (mjesto ispod krova gdje se drži kukuruz), svinjcem i bunarom, na stari način izgrađenim, živi osamdesetogodišnja teta Ana Stanić, mađarska snaha. Kuća je, kaže, nekada pripadala roditeljima Ivana Kožara, znamenitog dramskog redatelja, sveučilišnog profesora dramske umjetnosti u Bukureštu i glumca, jednog od najpoznatijih rekaških ličnosti hrvatske narodnosti. Po slavnom šokačkom redatelju imenovane su, ovdje u Rekašu, ne samo jedna ulica u hrvatskom kvartu, već i mjesni Dom kulture. Marija Miheţ (rođena Jankulov) još je jedna Hrvatica čiji su roditelji i preci bili Hrvati i živjeli ovdje.
U rekaškom Domu kulture „Ivan Kožar“ Marica Pelić je ponudila veliku i ukusnu šokačku gibanicu i domaće crno vino iz svojeg vinograda te ih posložila na starom crvenom tkanom trpezniku, također šokačkom. Njeni unuci, Alesia i Marius, obukli su nošnju koja se oblači u posebnim prilikama te prenosi s generacije na generaciju. (www.zhr-ucr.ro)
Tekst: Daniel Lucacela