Ova zastava namijenjena je ponosnim Oštarcima i svima onima koji ovo mjesto vole u našoj Domovini, ali vjerojatno još i više kojima su Oštarije u srcu diljem dijaspore, gdje ih živi veliki broj već nekoliko naraštaja.
Uoči proslave svetkovine Velike Gospe u crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Svetištu Gospe od Čudesa u Oštarijama predstavljana je i blagoslovljena zastava Oštarija. Tim svečanim činom Oštarije su u dugoj i bogatoj povijesti dobile svoju prvu zastavu. Misno slavlje predstavio je vlč. mr. sc. Tomislav Hačko, koji osim što je zastavu predstavio i blagoslovio njen je autor kao i grba.
Nakon iznošenja fenomena svojstvenih zastavi uopće, prisjetio se stihova Petra Grgeca: „zastava Krista vodi kroz zemaljske jade, s nebeskog su svoda na njoj ispisane nade“. U predstavljanju zastave i grba Oštarija, prvo je objasnio značenje zlatne boje zastave, po kojoj prepoznajemo kraljevstvo nebesko, koje nije od ovoga svijeta, već je kraljevstvo kojem i mi pripadamo i u koje težimo jednog dana doći. U toj boji prikazujemo što nam je neprocjenjivo vrijedno, ispovijedanje vjere, Domovinu i obitelj, ali i mjesto u kojem živimo i u kojem „kušamo darove Gospodinove dobrote“. A i Blažena Djevica Marija na ovom oltaru zaogrnuta je u zlatni plašt ispod kojeg okuplja i štiti narod.
Podsjetio je, kako je središnje mjesto gdje kušamo svakodnevno te darove Gospodinove dobrote i svu slatkoću njegovih riječi ovdje u Oštarijama svetište Gospe od Čudesa „prema kojoj“, kako je istaknuto u buli pape Pia II., „hrli mnoštvo ljudi sa svih strana zbog brojnih čudesa koje Svevišnji ondje ne prestaje činiti na zagovor i po zaslugama iste Djevice i Majke“.
U opisu grba vlč. Hačko otpočeo je od gornjeg crvenog polja, gdje su prikazani svetište zajedno s vanjskim zidom i portalom negdašnje gotičke crkve te šestokraka zvijezda koja je i simbol Blažene Djevice Marije, ali i detalj preuzet s grba obitelji Frankopan, na čijem je posjedu knez Martin započeo a njegov brat Stjepan II. dovršio crkvu.
U središnjem dijelu grba prikazana je druga znamenitost Oštarija – Marmontov most, sagrađen (1809. – 1813.) u kojega je, pojasnio je, ugrađen kamen srušene gotičke crkve. Most osim povijesne znamenitosti, simbolizira i povezivanje dvije strane, povezuje nebesko (plava boja) i zemaljsko (crvena boja).
Donji dio štita je plavi što nas upućuje na korito Zagorske Mrežnice koja je nekoć protjecala ispod ovog mosta. Ova je rijeka bešćutno oteta koncem 50-tih godina prošlog stoljeća i nikada nije kod mještana prežaljena i zaboravljena.
Na štitu grba u cjelini odražavaju se i naše nacionalne boje, ali i naša mučenička prošlost, Solinski, Srijemski, Istarski, sv. Kvirin, bl. Miroslav, bl. Alojzije; no treba spomenuti i one koji su i prolili krv za svoje ognjište: Krbava, Prvi i Drugi svjetski rat, Domovinski rat, sadašnjost simbolizira bijela boja kao simbol mira i blagostanja, a budućnost simbolizira plava boja kao usmjerenost prema Božjem kraljevstvu.
Na kraju je vlč. Hačko zaključio, kako nas zastava u cjelini poziva da hodamo s pogledom usmjerenim prema nebu jer u konačnici i „znademo za kim stupamo … “.
Po završetku misnog slavlja učesnici i vjernici uputili su se kod spomenika Ivanu Mihaljeviću Baraku, čuvaru i promicatelju crkvene i narodne baštine, gdje je zastava podignuta na jarbol.
Ovu svečanost povijesnog značaja za Oštarije uveličali su uz brojne druge i članovi Družbe „Braća Hrvatskoga Zmaja“: Mladen Kuka, Tomislav Beronić, Goran Pavić i Ivica Mihaljević.
Neformalna skupina mještana „Baštinici Oštarija“, Ivica Mihaljević, Anton Božičević i Nikola Gračanin inicirali su izradu zastave od početne ideje do krajnje realizacije, što je ujedno i njihov poklon mjestu.
Ova zastava namijenjena je ponosnim Oštarcima i svima onima koji ovo mjesto vole u našoj Domovini, ali vjerojatno još i više kojima su Oštarije u srcu diljem dijaspore, gdje ih živi veliki broj već nekoliko naraštaja.
Ovom starom hrvatskom mjestu, znanom ponajviše po svetištu Gospe od Čudesa, zastavom će zasigurno biti vraćen izgubljeni značaj koji mu uistinu pripada na temelju bogate prošlosti ali i perspektivne sadašnjosti.
Tekst i foto: Ivica Mihaljević, prof
