Knjiga ‘Balada o zvjezdanom moru’, uz zbirku priča ‘Tito je mrtav’ i roman ‘Tišina, rastanak’, treća je knjiga Marice Bodrožić prevedena na hrvatski jezik, a osim same autorice, o knjizi su govorili urednik Seid Serdarević i prevoditeljica Anda Bukvić
U sklopu Festivala europske kratke priče, u Medijateci Francuskog instituta, 4. lipnja održala se promocija nove knjige Marice Bodrožić – ‘Balada o zvjezdanom moru’.
Njemačka spisateljica Marica Bodrožić rođena je 1973. u Dalmaciji. Sa deset se godina sa svojom obitelji preselila u Njemačku i otada piše i misli na svojem drugom materinjem, njemačkom, jeziku. Ova svestrana autorica piše eseje, romane, pjesme i priče, radi kao književna prevoditeljica i poučava kreativno pisanje. Dobitnica je brojnih nagrada i priznanja, uključujući nagradu Heimito von Doderer, nagradu zaklade Robert Bosch, nagradu za književnost Umjetničke akademije u Berlinu, književnu nagradu Lihtenštajna za poeziju i Nagradu Europske unije za književnost za roman ‘Kirschholz und alte Ge¬fühle’.
Knjiga ‘Balada o zvjezdanom moru’, uz zbirku priča ‘Tito je mrtav’ i roman ‘Tišina, rastanak’, treća je njezina knjiga prevedena na hrvatski jezik, a osim same autorice, o knjizi su govorili urednik Seid Serdarević i prevoditeljica Anda Bukvić.
Kao što je i Seid Serdarević primijetio, možda jest pomalo paradoksalno to što se na Festivalu kratke priče predstavlja jedan roman, međutim, Marica Bodrožić autorica je i brojnih kratkih priča pa samim time to i nije u potpunosti neobično. Govoreći o svojoj poetici, autorica je priznala kako ne vjeruje u jednu formu i stoga traži novu vrstu izraza. Posebice ju zanima jezik, korespondiranje daha i ritma, a glavni cilj joj je pronaći riječi koje nisu iskorištene.
Anda Bukvić istaknula je kako su, prilikom prevođenja romana, izazovi bili mnogostruki, upravo zbog jezika kojeg autorica proučava. Budući da autorica računa s inteligentnim čitateljima, i njezina je prevoditeljska odgovornost bila veća.
Marica je objasnila kako je taj roman svojevrsna meditacija o sreći, sjećanju i unutarnjem životu. Tamo gdje je strah nalazi se i najveća mogućnost za novi život. Prolaznost je za nju dio ljepote, nešto što ne bi trebalo boljeti jer u njoj čovjek može pronaći utjehu.
Osim unutarnjih stanja i jezika, autoricu zanimaju i gradovi. Postoje mjesta u kojima se ne može živjeti bez odluke, mjesta za koja treba odlučiti – živjeti u njemu zauvijek ili otići, jedno od takvih mjesta jest, smatra ona, Pariz, grad transformacije.
U romanu se nalaze i brojni filozofski citati. Filozofija je autorici jako važna i pomaže joj preživjeti. U počecima pisanja, od velike joj je važnosti bio Danilo Kiš, a voli čitati i Karla Jaspersa.
Autorica se osvrnula i na svoju prevoditeljsku karijeru. Prilikom prevođenja posebno ju fascinira ta imitacija, prevođenje je za nju divna vježba koncentracije i zahvalna je za svaku rečenicu za koju je pokušala pronaći rješenje. Prevela je djela Igora Štiksa, Ivane Simić Bodrožić, Mirka Kovača, a to su ujedno i autori čija djela uvijek rado čita.
Nakon službenog dijela promocije, Marica Bodrožić družila se sa svojim gostima i strpljivo potpisivala primjerke knjige.
Bodrožić u Večernjem listu