Predstavljanje Rječnika govora santovačkih Hrvata Živka Mandića će se održati 16. ožujka u u mjesnom Domu kulture u Santovu
Znanstven zavod Hrvata u Mađarskoj i Hrvatska samouprava Santovo pozivaju na predstavljanje Rječnika govora santovačkih Hrvata Živka Mandića koje će se održati u Santovu 16. ožujka s početkom u 18,00 sati u mjesnom Domu kulture.
Iz recenzije dr. sc. Marka Samardžije:
„Pomno su ispisani i objašnjeni dijelovi ženske i muške narodne nošnje i, s tim u vezi, sve oko tkanja i vezenja. Obrađeni su nazivi narodnih običaja, dijelova poljodjelskih alatljika i strojeva. Zajedno s bogatom mjesnom floronimijom svi su ti leksemi ovim rječnikom otrgnuti posve sigurnu zaboravu jer se mnogo toga promijenilo i izobičajilo u životu santôvske hrvatske zajednice, ubrzano navlastito nakon Drugoga svjetskog rata.
Može se bez pretjerivanja reći kako se gotovo u svakoj natuknici „osjeti“ da autor opisuje leksik njemu, kako u proslovu priznaje, najdražega govora posve svjestan činjenice da bi tumačenje u njegovu djelu moglo biti jedino mnogima od tih riječi.
U proteklih četrdesetak godina Živko Mandić uložio je mnogo znanja i truda u prikupljanje, proučavanje i izdavanje usmenoknjiževne i onomastičke baštine svoga rodnoga mjesta i bačkih Hrvata uopće. Ta njegova ustrajna i vrijedna kroatistička zauzetost okrunjena je sada Rječnikom govora santovačkih Hrvata, djelom iz kojeg se po izboru natuknica, poznavanju prozodije i morfologije, primjerima i bogatoj i vrijednoj lokalnoj frazeološkoj i paremiološkoj građi jasno razabire dobro autorovo poznavanje svih odsječaka santovačkoga života koji su našli svoj odraz u leksiku mjesnoga govora, jednoga od mnogih ne samo izvan Hrvatske, u staroj dijaspori, čiji se broj govornica i govornika u teško zaustavljivu procesu već desetljećima postojano smanjuje i kojima su ovakva djela svojevrsni leksičko-leksikografski spomenari. Nema sumnje da će svojom kakvoćom Rječnik govora santovačkih Hrvata stati ravnopravno uz bok već spomenutu nizu vrijednih dijalektnih rječnika hrvatskih govora koje su njihove autorice i autori sastavljali vođeni istom osnovnom namjerom koja je vodila i Živka Mandića: popisati i objasniti što je moguće više od leksičkoga blaga materinskoga idioma kako bi navlačenje koprene zaborava na nj bilo bar usporeno ako već ne može biti zaustavljeno.
Puno je, i previše, vremena moralo proći prije negoli se afirmiralo ono stanje svijesti koje protkiva lijepe suvremene izjave o potrebi očuvanja mjesnih govora kao temelja jezične raznolikosti i oko njihove zaštite kao nematerijalnoga kulturnog dobra. Do afirmacije toga novoga, makar često samo deklarativna, plemenita nastojanja oko zaštite ugroženih idioma, mnogi su od njih (mjesni govori, dijalekti, narječja, pa i jezici) nažalost nestali („izumrli“). Malobrojnima dokazano djelotvornim načinima koji doprinose očuvanju još živih, pa i najugroženijih idioma posigurno pripada izradba i objavljivanje djelā poput Rječnika govora santovačkih Hrvata.“