Osamdeset i peta (85.) je obljetnica rođenja znamenitog književnika s emigrantskim iskustvom Borisa Marune i prigoda je prisjetiti se njegovih pjesničkih postignuća te aktivnosti tijekom rađanja suvremene hrvatske države
Hrvatski književnik i publicist Boris Maruna (Podprag, 13. IV. 1940 – Zagreb, 14. VI. 2007) istaknuta je umjetnička osobnost hrvatskog postmodernog pjesništva s bogatim publicističkim iskustvom u emigraciji. Istaknuo se i kao gorljivi aktivist u društvenim i političkim procesima druge polovice 20. stoljeća, koji su doveli do privih višestranačkih izbora u Hrvatskoj. Sudjelovao je u društvenim i humanitarnim aktivnostima tijekom i nakon Domovinskoga rata, zalažući se za demokratizaciju i modernizaciju hrvatskoga suvremenog društva i razvojnih procesa Republike Hrvatske. Podsjetimo, školovao se u matičnoj zemlji i emigraciji. Gimnaziju je završio u Zagrebu, a potom je 1960. otišao u emigraciju. Pjesnik bujne imaginacije s poliglotskim vještinama živio je i stvarao u Italiji, Argentini, Engleskoj, Španjolskoj i SAD-u. Na Sveučilištu Loyola u Los Angelesu diplomirao je i magistrirao angloameričku književnost, a u Barceloni diplomirao hispanistiku, koja će mu kasnije biti od velike koristi kada počinje služiti kao veleposlanik Republike Hrvatske u zemljama hispanističkoga svijeta poput Čilea. Nakon povratka u domovinu bio je ravnatelj Hrvatske matice iseljenika u više mandata (1990 – 92., 2000 –03), razvivši učinkovitu obrazovnu i kulturnu razmjenu s našim iseljeništvo. Posebno se zalagao za razmjenu reprezentativnih kulturnih sadržaja s hrvatskom dijasporom, ali i veću prisutnost kulturnog i umjetničkog stvaralaštva hrvatske dijaspore u Republici Hrvatskoj pa je tako pokrenuo u HMI Književni niz s odabranim prijevodima hrvatskih pisaca anglofonog i hispanofonog svijeta. Uređivao je Matičina dugovječna glasila poput časopisa Matica i godišnjaka Hrvatskog iseljeničkog zbornika, koje je profilirao početkom devedesetih u atraktivne publikacije fokusirane na suvremenu mobilnost Hrvata i suvremeno hrvatsko zajedništvo na globalnoj razini.
Bio je glavni urednik Vijenca (1995–97) i Hrvatske revije u drugome tečaju (1997–2000). Od 2003. do smrti bio je veleposlanik RH u Čileu, ostvarivši izvrsne rezultate u radu s domicilnim društvima hrvatske dijaspore Latinske Amerike.
Objavljivao je pjesme, političke i književne eseje i članke. Prve je pjesme objavio u studentskim listovima u Zagrebu, a u iseljeništvu se priključio Vinku Nikoliću te postao jedan od stalnih suradnika Hrvatske revije. U iseljeništvu je objavio pjesničke zbirke I poslije nas ostaje ljubav (1964), Govorim na sav glas (1972) i Ograničenja (1986), a u domovini Ovako (1992) i Bilo je lakše voljeti te iz daljine: povratničke elegije (1996) te zbirke izabranih pjesama Upute za pakleni stroj (1998) i Ovako je pisao Katul (2005). Glavne su značajke njegova pjesništva jednostavnost i komunikativnost, s odjecima američkog pjesništva. Dominantni su mu motivi ljubav i domovina, a za razliku od većine hrvatskih emigrantskih književnika, Marunine se pjesme odlikuju modernim lirskim izrazom. Odbacivši nostalgičnu sentimentalnost, Maruna je, prema ocjeni kritike, podjednako skeptičan i do cinizma ironičan i prema naciji i prema emocionalno ispražnjenu Zapadu te aroganciji moderne civilizacije. I njegovi se eseji temelje na načelu otvorena i izravna govorenja – bez obzira na teme (političke, kulturne, umjetničke), na stupanj njihove profanosti ili obzor očekivanja (Otmičari ispunjena sna, 1995; Što je čuvalo nadu, 2008). Prevodio je djela Octavija Paza, Charlesa Bukowskoga, Nicanora Parre i dr. Dobitnik je Nagrade Goranov vijenac za cjelokupan pjesnički opus (2000).
Djelatnici Hrvatske matice iseljenika i urednici iseljeničkih publikacija s ponosom se prisjećaju Borisove neposredne srdačnosti u kulturnome djelovanju na dobrobit suvremenog globalnog hrvatskog zajedništva.
Tekst: Vesna Kukavica / Foto: Arhiv HMI