U Njemačkoj su iznajmljeni rad (Leiharbeit) i privremeni rad (Zeitarbeit) dva pojma koja imaju isto značenje i označavaju iznajmljivanje radnika. Leasing poduzeće posudi radnika drugom poduzeću na određeno vrijeme. Poslodavac je leasing poduzeće, a ne poduzeće u kojem radite. Na poslu podliježete pravilima poduzeća u kojem radite i možete se obraćati njegovu vodstvu, ali leasing poduzeće ostaje i dalje odgovorno za pitanja plaćanja i uvjete rada (kao i radnog vremena i trajanja godišnjeg odmora).
Unatoč tome što je Hrvatska članica EU, mnogo toga i dalje dokazuje da se Hrvate, kao i Poljake, Rumunje te ostale `gastarbajtere` i dalje tretira kao manje vrijedne te ih se često, ako ne razumiju jezik, pokušava prevariti na sve moguće načine.
Uputili smo se u Neuhaus am Rennweg, grad u pokrajini Turingiji. Mali grad s oko 9000 stanovnika, omiljen je među turistima zimi. U gradu postoji duga tradicija industrije stakla i sve je korektno regulirano zakonom, ali mnoge agencije za iznajmljivanje radnika zaobilaze pravila.
Također, premalo je kontrola da bi se kaznilo prekršitelje. Sve ide toliko daleko da se plaće ne isplaćuju, ne poštuju zdravstveni i sigurnosni propisi te se iskorištava nepoznavanje jezika i osnovnih prava radnika. O iskustvima “iz prve ruke” razgovarali smo s nekoliko osoba različitih dobnih skupina iz Hrvatske koji su se u vrijeme pandemije koronavirusa našli u Neuhaus am Rennwegu.
Branka Agbaba jedna je od mnogih koji su krenuli trbuhom za kruhom, misleći da će joj Njemačka pružiti bolji život. Živjela je u Stuttgartu godinu dana. Kako bi olakšala život sebi, sinu i djevojci, koji su također otišli u Njemačku u potrazi za boljim i kvalitetnijim životom, preselila se u Neuhaus am Rennweg. Kao i sve ostale djelatnike, ističe veoma loša iskustva s radom preko agencije. U početku je sve bilo i više nego dobro – naknade za dodatni rad, ispunjene satnice, plaćene noćne smjene, nedjelje te relativno dobre plaće za početak života u Njemačkoj. Harmonična idila vlada sve dok ne istekne prvih šest mjeseci rada, kada nastaju problemi.
Tada agencija za iznajmljivanje ostaje bez subvencije od države za radnike, radniku smanjuju satnicu pa tako i plaću. Bez obzira na to što imaju ugovore na neodređeno, dovode se novi radnici jer za njih tvrtka opet dobiva subvenciju od države. Stari radnici prisiljeni su davati otkaze jer uz smanjenu satnicu nemaju dovoljnu plaću kako bi si mogli priuštiti stan i ostale potrepštine neophodne za život.
Agencija za koju je Branka radila, surađuje s mnogo tvornica. Za vrijeme suradnje s njima, Branka nikada nije znala u kojoj će točno tvornici raditi. Dane bi provodila čekajući kraj telefona ne znajući hoće li raditi dnevnu ili noćnu smjenu, u tvornici koja je blizu, ili onoj koja je 30 km dalje od mjesta stanovanja. Većina zaposlenika bili su Poljaci, Česi, Rumunji i Hrvati, ali kako je vrijeme odmicalo, zbog nekorektnosti firme, zaposlenici su odlazili. Istekom rada od devet mjeseci u jednoj tvrtki, po zakonu ta bi tvrtka trebala otkupiti radnika od agencije, te ga izravno zaposliti.
Agencijama to, naravno, ne odgovara, pa zaposlenika tri mjeseca stavljaju na pauzu bez posla ili ga šalju u neko drugo poduzeće. Neki zaposlenici imaju sreće te ta tri mjeseca rade, a ostali su prisiljeni ostati kod kuće i nadati se pozivu za posao. S obzirom na to da poslodavac nije mogao omogućiti punu satnicu, Branki je davao ”mini jobove” koje ne bi smjeli raditi zaposlenici koji imaju ugovor za stalno. Ti poslovi nemaju punu satnicu, pa bi tako u trenutku isplate plaće, kako bi poslodavac opravdao sebe i svoje postupke, lažirao platne liste.
– Mi smo najjeftinija radna snaga. Vrlo su nekorektni kao Zeit firma, a međuljudski odnosi u tvornicama su vrlo loši. Svi nas gledaju i prema nama se obraćaju kao da smo niža vrsta. Tako se ponašaju i u agencijama zato što dosta naših ljudi ne zna njemački jezik. Agencije ne postavljaju za uvjet znanje njemačkoga jezika. Važno je da popunjavaš radno mjesto u nekoj od tvornica. A baš zbog tog neznanja njemačkog jezika naših ljudi, Zeit firme to itekako koriste – govori Branka.
Tvornice u kojima radimo naš rad plaćaju agenciji mnogo više nego što mi dobijemo od agencije – razočarano kaže Branka, dodajući: – Izrabljivanje radnika zemalja ex- Yu je postalo sasvim uobičajeno jer su najjeftinija radna snaga. S obzirom na to da većina ne razumije njemački jezik, ne znaju što potpisuju kad potpisuju ugovor, a tvrtka ne dopušta dovođenje prevoditelja. Kad se ugovor potpiše, ne može se više reći da nisi znao što si potpisao. To njima ide u prilog, što manje znamo to je za njih bolje.
Najveći problemi za Branku su počeli nakon Božića kada se zajedno sa sinom i njegovom djevojkom iz Hrvatske vratila na rad u Njemačku. Tada joj nije ponuđen ugovor. Neko vrijeme je radila “na crno”, za što je mislila da u Njemačkoj nije moguće.
Dobila sam raspored petkom da trebam raditi subotu, nedjelju i ponedjeljak. Poslala sam poruku s pitanjem dokad ću raditi na crno, bez papira, jer to se više ne radi ni u državi iz koje sam došla – objašnjava.
Nakon pet minuta dobila je poruku da je slobodna do ponedjeljka, da se tada pojavi u uredu gdje će joj biti ponuđen ugovor. Nakon te situacije više nije htjela poslovati s njima te se obratila drugoj agenciji.
Branka također ističe kako je jedina prednost rada preko agencije ta što nude stambeno rješenje. Stanovi u Njemačkoj su jako skupi, treba imati unaprijed novce za kauciju koja obično iznosi tri mjesečne stanarine, stanodavci često traže platnu listu, potvrdu o zapošljenju te i nakon toga ako dobijete termin za razgovor i posjetu stana obično ne osigurava da će stan biti iznajmljen vama. Za nekoga tko prvi put dolazi u Njemačku, ne poznaje jezik te k tome dolazi iz sustava u kojemu je platni standard mnogo manji taj proces može biti jako kompliciran i skup. Tu agencije za iznajmljivanje radnika izlaze u susret tako što organiziraju smještaj i pomognu oko prijave. To može biti jako dobra odskočna daska za početak života u Njemačkoj, ali rad za Agencije ima i svoju tamnu stranu.
– Meni je najveći problem je stan. Prednost je raditi preko agencija zato što ove agencije nude stambeno rješenje. Problem je inače pronaći stan. Ako dvoje radi, može pronaći stan, ali gdje je osoba sama, teško. Stanovi su jako skupi. Mi smo bili u tom nekomzačaranom krugu. Ovdje ispod 500 eura stana nema. Garsonijere su isto jako skupe da bi se našle preko agencije za nekretnine. Teško je nekome tko ima 1000 ili 900 eura i ima obveze kod kuće, plaćanje računa. Ima ljudi koji plaćaju kredite u Hrvatskoj i za život u Njemačkoj, znači vrlo malo ili nimalo ne ostane da se može ostaviti na stranu da bi se mogao iznajmiti stan. Da bi se iznajmio stan treba platiti kaucije i više od 1000 eura. Stanovi preko agencija za nekretnine su prazni. Znači imati treba dodatni novac, nešto uštedjeti, a kad se nađe stan, treba ga opremiti.
Većina ljudi koji dolaze raditi u Njemačku, dolaze s razlogom. Neki da bi otplatili kredite, neki u potrazi za boljim životom.
– Moj dolazak u Njemačku nije bio radi velike zarade. Ja sam mnogo veću zaradu imala dok sam radila u Hrvatskoj jer sam radila sezone u Dalmaciji. Moj glavni cilj dolaska u Njemačku je tih pet godina minimalnog radnog staža koliko je potrebno po zakonu u Njemačkoj i 63 godine života da bi se stekli uvjeti za njemačku mirovinu. To je jedino što je presudilo da bi ja došla u Njemačku. Zbog same plaće ne. Minumum za tih pet godina je oko 300 eura. U Hrvatskoj 300 eura ni za 35 godina radnog staža ne bi imala… To je razlog i zašto mnogi mojih godina dolaze. Što se tiče Zeit firmi i rješavanja stambenoga pitanja, to nije loše, ali za mlade ljude, za početak – zaključuje Branka.
Tekst: Glas Hrvatske / Toni Miličević Kuntić
Slika: Pxhere