Kora je punih sedamnaest godina u Njemačkoj, a svoju karijeru započela je još kao osamnaestogodišnja djevojka kada je uz podršku učiteljice pjevanja odlučila kročiti ka uspjehu: – Sve je počelo još kad sam bila u glazbenoj školi – smjer pjevanje. Moja učiteljica je već tada smatrala da bih trebala ići u inozemstvo. Nekako je to kod nas normalno da čim dijete dobro pjeva, podrazumijeva se da ide u svijet. Smatralo se da u Hrvatskoj u to vrijeme sa svojim talentom neću uspjeti postići ništa.
Prvi Korin korak ka uspjehu bio je susret s profesoricom Dunjom Vejzović koja ju je pozvala na prijamni ispit u Stuttgart u kojem je u to vrijeme predavala. -…i ja sam taj prijemni položila, a ostalo je povijest. Tada sam imala osamnaest godina i prvi put sam bila u Njemačkoj. To je za mene bio doživljaj! Zapravo više mi je bilo kao ‘wow, ja sam u Njemačkoj’ nego ‘jao, imam prijamni“. Tako je u Stuttgartu počela ta cijela avantura – govori Kora.
Kad je sa svojih osamnaest godina otišla u Stuttgart, Kora nije znala njemački jezik. – Znala sam tek nekoliko osnovnih izraza poput ‘Guten Morgen’ ili ‘Guten Appetit’. Na prijamnom su mi pomogli profesori na engleskom pa je sve na svu sreću ispalo dosta dobro, a njemački sam naučila kroz sljedeće dvije godine, više-manje usput – otkriva kroz smijeh.
Smatra kako Hrvatima nedostaje organiziranosti i točnosti, a Nijemcima opuštenosti: – Mislim da bi Hrvati od Nijemaca trebali preuzeti malo više te organiziranosti i točnosti. Jako to cijenim.
Ističe kako su Nijemci profesionalniji kad su u pitanju posao i projekti dok Hrvate općenito ne pamti takvima. No, Kora i Nijemcima poručuje da bi se po nečemu ipak trebali ugledati na Hrvate: – Ono što bi Nijemci od nas mogli preuzeti je malo više opuštenosti. Pitanje je samo kad bismo mi preuzeli tu njihovu točnost i sve ostalo, bismo li i dalje bili mi. No, dobro, krenuli smo sada na metafizičku razinu, ali mislim da bi se neki balans između toga mogao postići.
Kad je riječ o radu u kazalištu, Kora ističe kako je to vrsta posla koja omogućava dozu fleksibilnosti, no ne trpi nespremnost. – Fleksibilnost je tu zbog prirode posla. Jedino se očekuje kada se primjerice radi opera da su ljudi spremni, da znaju rolu, da znaju sve napamet, da znaju o čemu pjevaju i koja je radnja. Jako često se dogodi da se spremi jedna scena pa se zaključi da to ipak ne funkcionira na pozornici kako je zamišljeno i onda se radi iznova.
Kašnjenje nije dopušteno, a ako se dogodi, tu je kasica u koju svaki član ansambla ubaci određeni iznos kao kaznu. – Nije to ništa službeno, ali svejedno postoji ako se zakasni, ako netko nije spreman i slično – objašnjava Kora.
Zanimalo nas je kako izgleda radno vrijeme operne pjevačice, koliko je naporno i stresno te uspije li se odmoriti. – Ovisi o tome koliko imamo produkcija. Za primjer ćemo uzeti tjedan kad traje neka produkcija, kada smo baš usred rada i postavljamo operu na pozornicu. Puno toga ovisi o tome koja rola se pjeva te naravno o režijskom konceptu. Kao što je i za očekivati, glavna uloga ima najviše posla te treba uložiti malo više truda, rada i vremena od ostalih. Naš radni dan traje od deset ujutro do dva poslijepodne. Onda imamo četiri sata pauze i onda opet radimo od šest do deset. I u tih osam sati, režiser raspodjeli sve, ovisno o tome koju scenu želi raditi. Ako je netko glavna uloga, očekuje se da se više radi jer više pjeva od onih koji imaju sporedne uloge – kaže Kora.
Ističe činjenicu kako mali teatri kao što je koburški imaju relativno male ansamble te nerijetko i dodatne predstave u večernjim terminima što iziskuje dodatni trud i energiju. – Zato je čovjek nakon takva tjedna mrtav-umoran i bez snage – kroz smijeh govori Kora. No, ipak nađe se vremena i za odmor. Kao i u svakom drugom zanimanju, tako i operni pjevači imaju zakonski regulirano pravo na jedan i pol slobodan dan tjedno pa se i Kora uspije odmoriti nakon šest turbulentnih dana. Postoje i dani kada nema produkcija pa imaju samo glazbene korepeticije ili posve slobodne dane kad se stignu odmoriti.
Zanimalo nas je i koliko je produkcija u sezoni. – Brojke variraju između četiri i osam, ističe Kora. No, većinom se radi o četiri ili pet produkcija. – Svake sezone izvode se mnoge premijere jer one privlače najviše publike. Nakon njih, dva do tri mjeseca, obično se igra određeni komad, tako da obično bude nekih dvanaestak do petnaestak predstava po produkciji – objašnjava.
Kora je tijekom razgovora nekoliko puta spomenula izraz “mali teatar”. Je li zaista riječ o fizički manjoj građevini? – Kada kažem “mali teatar”, ne mislim na fizičku veličinu zgrade nego na veličinu orkestra. U Njemačkoj to nema veze s time koliko je teatar velik fizički, koliko mjesta ili koliku pozornicu ima. Coburg je B kuća, orkestar ima, čini mi se, 65 članova. I po tome se onda određuje kolika su primanja ostalih članova kuće. Postoje još A kuća, C kuća i D kuća – objašnjava.
Kora nam je otkrila i kako nikada dosad nije nastupala na nekoj predstavi u Hrvatskoj, ali da zato u svojoj rodnoj zemlji često održava koncerte. Nastupala je u “Operi pod zvijezdama” i s Hrvatskim baroknim ansamblom. Ono čemu se posebno veseli je nastup na Varaždinskim baroknim večerima na kojima dosad još nikada nije imala priliku prisustvovati. To je za nju iznimna čast i veselje budući da je riječ o njezinu rodnom gradu: – Tome se jako veselim jer je to moj domaći festival, iz mog grada. Nisam još nikada službeno nastupala na njemu tako da se tome baš iznimno radujem. To se isto dogodilo slučajno. Kolegica me nazvala i pitala me imam li volje i vremena. Rekoh: ‘Volje imam, vremena nemam, ali budemo probali’. Našlo se vremena i, eto, sad se veselim tome!
O najdražim ulogama tijekom karijere Kora ističe: – Vjerojatno biste očekivali da mi je najdraža rola Karmen jer sam nju pjevala, ali nije mi bila najdraža. Najdraža mi je zapravo bila i još uvijek mi je rola Marice u operi “Ivica i Marica”. Onda odmah nakon toga Rossinijeva Pepeljuga, to sam također rado pjevala. I prošle sezone imali smo operu od Benjamina Brittena, nije baš poznata, zove se “Peter Grimes”. U toj sam operi pjevala Auntie. Auntie je svodnica ili madam u bordelu i znam da to zvuči ovako potpuno površno i plitko, ali ta rola je imala jednu veliku dubinu, meni se to strašno dopalo. Imala je neko životno iskustvo, bilo je to jako zanimljivo pjevati. A da ne govorim o glazbi koja je prekrasna!
Kora najviše uživa u realizaciji svake uloge, u trenucima kada joj se potpuno prepusti te kad u njoj pronađe inspiraciju iz vlastitoga života. Najbolje su joj, kako kaže, uloge koje su potpuna suprotnost od nje same te su kao takve istovremeno zahtjevne, izazovne i zanimljive.
Kao i u većini svijeta, u ožujku je i Kora doživjela promjene. Sve joj je bilo “nekako čudno i drugačije”. Tada su tendencije krenule premda tome da će i predstave uskoro stati: – Čekali smo informacije o tome i onda zaista i dogodilo. Sredinom ožujka teatri su bili zatvoreni. Nije bilo nikakvih predstava i svi smo bili doma. Kao i svaka druga profesija, svi smo bili doma i čekali da se to sve riješi. U to vrijeme teatar je razvio koncept za krizna vremena da se pokaže da smo još uvijek tu, da smo prisutni, da radimo i da smo bitni. Da smo, eto, relevantni za sustav. Tako su organizirani raznorazni projekti gdje su glazbenici kod kuće radili video uratke… javljale su se razne ideje i bilo je najrazličitijih uradaka, od onih odličnih do onih u najmanju ruku ne baš tako dobrih. No, to je bilo nevažno. Svi su oni pokazali da smo ipak tu. Odaziv publike bio je golem i to je bilo jako dobro te nam je pokazalo da smo na dobrom putu.
U lipnju su se ponovno počele održavati predstave, no u posebnim uvjetima. Bilo je potrebno zadovoljiti sve higijenske uvjete. Publika mora imati masku, a u teatar koji inače broji 500 mjesta, sada je dozvoljeno samo 100 ljudi pravilno raspoređenih po sjedećim mjestima s propisanim razmakom. Između pjevača na pozornici stajao je pleksiglas kako ne bi došli u međusobni kontakt. Iako isprva skeptična, Kora priznaje da su takvi nastupi za nju bili posebni, među najljepšima koje je doživjela: – Bila sam dosta skeptična prema tome jer, to jest teatar, ali opet nekako i nije, kao nekakvo polovično izdanje. Međutim, onda sam nastupila na nekoliko koncerata i to je bilo jedno jako intimno i posebno iskustvo. Stojiš na pozornici i daješ neku svoju umjetnost… ljudi sjede s tim maskama i sve je to tako čudno, ali istovremeno posebno. Došlo je više publike u takvim uvjetima nego prije kad je sve bilo normalno i kad se uzimalo zdravo za gotovo. Ljudi su bili toliko željni toga, osjećala se zahvalnost, da stoje i uživaju u glazbi uživo. Tako da, ako mene pitate je, teatar je jako relevantan. To je umjetnost i to je jako bitno za ljude – da ih potiče nešto na razmišljanje. Postoji puno raznih umjetnosti, ali ovo je jednostavno drugačije zbog takvih momenata. To su neke stvari, neki momenti koji se ne mogu opisati. Doživjela sam i ja to kao publika – kad odeš doma, silno si uzbuđen od svega i jedva čekaš da ti se opet nešto takvo dogodi.
Svoj osjećaj i odnos s publikom opisuje na osebujan i specifičan način. – To je jedan jako zanimljiv odnos. Publiku doživljavam kao jedan entitet. znači, ja i publika smo – jedan na jedan iako je u kazalištu u tom trenutku možda 500 ljudi. To je sad čisti klišej, ali na neki način to je kao vođenje ljubavi. Ti daješ i primaš, to je toliko intimno. Nemoguće je to skoro objasniti kakav je to zanos dok osjećaš i daješ svoje emocije publici i publika osjeća tvoje emocije i uzvraća ti svoje emocije.
Kora ističe kako jako voli Hrvatsku i naše ljude, kako rado dolazi kući i veseli se vremenu koje provodi u Varaždinu. Iako je davno napustila rodni grad, nije zaboravila svoje prijatelje te je s njima u svakodnevnom kontaktu putem WhatsApp grupa. No, isto tako je priznala i kako se u Hrvatsku ne planira vratiti za stalno: – Hrvatska je meni postala mjesto za odmor. Moj život se odvija, događa i postoji u Njemačkoj. Njemačka je meni postala druga domovina i to je sasvim u redu.
Ističe kako bi u Hrvatskoj rado nastupala, no isključivo kao gost jer se u stalnom ansamblu ne vidi u Hrvatskoj. Šalje punu podršku mladima da slijede svoje snove gdje god oni bili: – Navala je dosta na Njemačku. Pogotovo mladi ljudi napuštaju Hrvatsku što je zapravo žalosno. Ja sam uvijek za to da ljudi idu tamo gdje će biti cijenjeni za svoje sposobnosti, za svoj rad i za svoje kvalifikacije. Ako je mjesto za to u Njemačkoj, neka idu u Njemačku.
Za sebe ističe kako je kozmopolit te kako se ne veže za određenu zemlju, stoga joj proces prilagodbe ne predstavlja veliki izazov: – Ne kažem da moraš potpuno zaboraviti svoj identitet. Ali barem malo čovjek mora biti svjestan okoline u kojoj živi i izgraditi neke kontakte i život u toj okolini, inače si uvijek ‘autsajder’.
Premda mnogi misle suprotno, Kora smatra da su hrvatske glazbene škole u prednosti nad njemačkim školama: – Da budem iskrena, mislim da su naše škole bolje nego njemačke. Jednostavno, više se radi na teorijskom dijelu nego tu. To je barem moj dojam. Tako da mislim da su naši glazbenici bolji glazbenici nego što su to Nijemci. Ipak, Njemačka nudi puno više prilika za napredak i može se pohvaliti boljom organizacijom te raznoraznim prilikama za rast, razvoj, uspjeh i napredak. Njemačka je toliko razvijena država, ima jako puno opernih kuća. Tu je puno više kontakta. Primjerice, profesori koji rade na tim akademijama imaju često dobre kontakte te pošalju svoje učenike na određene adrese gdje se oni mogu dalje razvijati ili krenu odmah u angažman. Što se toga tiče, po tom pitanju su prilike u Njemačkoj jednostavno bolje. Ako malo bolje pogledamo, u Njemačkoj “skoro svako selo ima svoju opernu kuću” tako da su šanse za dobiti neki posao mnogo veće.
Osim umjetničkoj razvoja, Kora ističe kako joj je najvažniji osobni razvoj koji je uspjela postići kroz svoje životno putovanje u Njemačkoj: – Promjena lokacije i mentaliteta iznimno i je mgodila za razvoj karaktera, a uz to sam i obogaćena za još jedan strani jezik što je neprocjenjivo.
Tekst i slika: Glas Hrvatske / Tomislav Šikić