Pjesnikinja Dugeč ovjenčana Nagradom Lucijana Kordića

6 min čitanja

Nagrada je pjesnikinji iz Stuttgarta dodijeljena u DHK u Zagrebu za najbolje književno djelo objavljeno u razdoblju od 1. rujna 2010. do 1. rujna 2014. Nagrada u iznosi 3.000 CHF dodijeljena je za zbirku pjesama „Žigice vjere“u nazočnosti brojnih uglednika iz javnog života i ljubitelja lijepe književnosti

U Društvu hrvatskih književnika u Zagrebu 6. listopada je svečano dodijeljena Nagrada „Fra Lucijan Kordić“ za najbolje književno djelo objavljeno u razdoblju od 1. rujna 2010. do 1. rujna 2014. pjesnikinji iz Stuttgarta Malkici Dugeč. Književnu nagradu što nosi ime fra Lucijana Kordića osvojila je ove godine pjesnikinja Malkica Dugeč iz Njemačke. Nagradu dodjeljuje Društvo hrvatskih književnika iz Zagreba i ZIRAL – Zajednica izdanja „Ranjeni labud“ iz Mostara, čiji se natječaji provode svake četvrte godine. U konkurenciji za ovu prestižnu književnu nagradu natječu se autori zbirki pjesma, romana, zbirki pripovijedaka, zbirki novela i zbirki putopisa, čija tematika, na bilo koji način, obrađuje život Hrvata izvan domovine.
Nagrada u iznosi 3.000 CHF dodijeljena je pjesnikinji Dugeč za zbirku pjesama „Žigice vjere“ 6. listopada u Društvu hrvatskih književnika u Zagrebu u nazočnosti brojnih uglednika iz javnog života i ljubitelja lijepe književnosti. Pjesnikinja Dugeč primila je nagradu u novčanom iznosu i povelju iz ruku predsjednika DHK-a Božidara Petrača, koji je u prigodnom govoru istakao Malkičinu osebujnu versifikaciju stiha. U ime tročlanog prosudbenog povjerenstva, kojega su činili Božidar Petrač, Đuro Vidmarović, o pjesničkom opusu Malkice Dugeč govorio je istaknuti književnik i prevoditelj Stjepan Šulek. Ravnatelj Hrvatske matice iseljenika mr. sc. Marin Knezović čestitao je laureatkinji, uručivši joj prigodni dar.
Malkica Dugeč (1936.) najplodnija je suvremena hrvatska pjesnikinja u iseljeništvu. Rođena je u Zavidovićima, a u RH se doselila s obitelji još u gimnazijskim danima. Diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radila je kao profesorica hrvatskoga jezika i ravnateljica škola diljem Hrvatske. Morala je emigrirati 1972. za svojim mužem Božom Dugečom iz političkih razloga, nakon Hrvatskoga proljeća kada su se supružnici zamjerili komunističkim vlastima osnivajući ogranke Matice hrvatske u Slavoniji. Nakon izbjegličkih lutanja nastanjuje se trajno u Stuttgartu, gdje je tek 1975. dobila azil.
Objavila je dvadesetak knjiga pjesama i jednu knjigu proze. Zajedno s prof. Kazimirom Katalinićem priredila je, i u izdanju Hrvatske republikanske zajednice, objavila knjigu govora i eseja svoga pok. supruga Bože Dugeča pod naslovom „Nismo spremni robovati“. Prevođena je na strane jezike, a zastupljena je u brojnim antologijama. Nagrađena je Nagradom „Dubravko Horvatić“ za ciklus pjesama „Sebe ne vidiš nikada“, i književnom nagradom Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne „Antun Branko Šimić“ za zbirku „U riječ unjedrena“. Piše pjesme i na njemačkom jeziku. Brojne pjesničke zbirke Malkice Dugeč nastale u proteklih dvadeset pet godina nisu plod zakašnjela pjeva, već rezultat prešućivanja i progona naraštaja hrvatskih intelektualaca tijekom Hrvatskoga proljeća sedamdesetih.
Od 1978., sa svojim suprugom (danas pokojnim) publicistom Božom, predstavlja kultni časopis „Republika Hrvatska“ na Međunarodnome sajmu knjiga u Frankfurtu. Taj europski renomirani sajam knjiga davao je našim hrabrim prognanim intelektualcima – izloženim pogibelji Udbinih agenata (na čijem je popisu pri vrhu bio Božo Dugeč), štand gdje su supružnici Dugeč organizirali nastupe hrvatskih emigrantskih pisaca sa svih kontinenata pod nazivom „Riječ iseljene Hrvatske“. Stoga je Malkica Dugeč, iznimno zaslužna za hrvatsku književnu prisutnost u svijetu. Članica je Društva hrvatskih književnika u Zagrebu i Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne u Mostaru te njemačkog Društva za kroatistiku. Stalno živi i djeluje u Stuttgartu.
Nagrada je nedvojbeno hommage znamenitom hrvatskom književniku i teologu Lucijanu Kordiću (Grljevići kraj Ljubuškoga, BiH, 9. VI. 1914 – Mostar, 16. VI. 1993), koji je dobar dio života, točnije trideset i devet godina, proveo u egzilu pa mu je vrsni pjesnički opus na hrvatskom jeziku ubaštinjen u domovinske antologije tek nakon pada Berlinskog zida. Studirao je filozofiju i teologiju u Mostaru, a slavistiku i romanistiku u Rimu. Izbjegao bleiburšku tragediju 1945. Od 1951. do povratka u domovinu 1990. djelovao je kao dušobrižnik među hrvatskim iseljenicima u Švicarskoj i utjecajan borac za hrvatsku slobodu i neovisnost. Osnivač je i dugogodišnji urednik naklade ZIRAL (Zajednica izdanja „Ranjeni labud“, Chicago – Zürich – Rim), koja se nakon pola stoljeća djelovanja u emigraciji devedesetih vratila u domovinu poput egzilantske Nikolićeve „Hrvatske revije“. ZIRAL se sprva kao izdavač vratio u Zagreb i potom u Mostar – gdje mu je i danas sjedište. Lucijan Kordić je bio stalni suradnik Nikolićeve „Hrvatske revije“. Objavljivao je pjesme, pjesničku prozu, prikaze, kritike te književne i teološke članke, često i pod pseudonimima. Među desetak pjesničkih zbirki ističu se „Zemlja“ (1951.), „Od zemlje do neba“ (1953.), „Pod arkadama neba“ (1955.), „Exodus“ (1964), „Probuđene tipke“ (1984) te dokumentarna proza „Mučeništvo Crkve u Hrvatskoj“ (1988). Sastavio je i antologiju „Hrvatska iseljenička lirika“ (1974).
S druge strane, uvršten je unatoč desetljećima prešućivanja u Hrvatskoj i BiH u prestižne pjesničke izbore poput Antologije hrvatskoga pjesništva akademika Ante Stamaća (Školska knjiga, Zagreb, 2007.)
Nagradu fra Lucijana Kordića je pokrenuta 2. studenoga 1994. godine zaklada koja nosi pjesnikovo ime. Dosadašnji laureati su akademik Nikola Benčić iz Austrije, australsko hrvatski književnik iz Australije i zagrebački povratnik Drago Šaravanja te vojvođanski književnik Tomislav Žigmanov.

Tekst: Vesna Kukavica

    
Podijeli ovaj članak
Skip to content