Nedavno promovirana knjiga “Tragom Hrvata u svijetu” u izdanju Naklade Bošković već je prevedena na engleski i španjolski jezik
Za ubojstvo dvoje djece davne 1892. godine u Argentini isprva se mislilo da je kriv ljubavnik njihove majke; da nije bilo Hvaranina Ivana Vučetića, koji se s rodnoga škoja iselio u svojim dvadesetim godinama u La Platu kod Buenos Airesa, čovjek bi vjerojatno bio i nevino osuđen te pogubljen. No zahvaljujući Vučetiću prava istina je izišla na vidjelo i ustanovilo se da je djecu usmrtila njihova vlastita majka…
Vučetić, tada perspektivni policijski vježbenik, proslavio se rečenim “slučajem Rojas”, koji je, naime, riješio primjenom metode identifikacije osobe na temelju otisaka prstiju, zbog čega ga smatraju ocem daktiloskopije, a njemu u čast u gradu Doloresu u provinciji Buenos Airesa osnovan je Policijski muzej, u kojemu se nalazi Vučetićeva spomen-soba. U Rosariu kod Santa Fea osnovan je i studij kriminalistike nazvan po njemu, kao i gradski park u La Plati. Policijska škola u San Juanu zove se pak “Escuela de Policia Juan Vucetich”.
Velikom ocu kriminalistike, koji se otisnuo s Hvara u bolji život preko oceana, Argentina se odužila i izdavanjem poštanske marke s njegovim portretom, a da ne bude zaboravljen u domovini i u inozemstvu, pobrinula se, među ostalim, voditeljica dalmatinskog ureda Hrvatske matice iseljenika, Branka Bezić Filipović iz Splita, koja je Vučetićev lik i djelo uvrstila u svoju najnoviju publikaciju “Tragom Hrvata u svijetu” u izdanju Naklade Bošković, nedavno promoviranu i već prevedenu na engleski i španjolski jezik!
– Knjiga je opremljena arhivskom građom, i plod je više desetljeća moga rada, obilazaka zavičajnih klubova iz najskrivenijih zakutaka zemaljske kugle, gdje god su naši vrijedni ljudi ostavili trag – pojasnila je Bezić Filipović, uz napomenu da se ograničila na ono što je osobno vidjela, to jest dostupnu građu potkrijepljenu, ako je bilo moguće, izjavama živih potomaka slavnih Hrvata.
Pri tome je, rekosmo, obišla skoro cijeli svijet; izuzetak su azijske zemlje jer u njima nema stalno nastanjenih Hrvata, odnosno njihov je broj zanemariv.
A među onima koji su zadužili ne samo zemlju u kojoj su pronašli novi dom nego i čovječanstvo doista je teško izdvojiti najvažnije; jesu li to bile zajednice Hrvata osnivača “saliterera” početkom 20. stoljeća u Čileu, jedno je od pitanja koje smo postavili autorici sada već osme publikacije posvećene očuvanju hrvatskog identiteta u svijetu.
– Vidite, u vrijeme kad nije postojala kemijska industrija salitra se koristila kao umjetno gnojivo. Vadila se daleko od mora i brodovima prevozila u Europu; one u vlasništvu naših ljudi, najviše Bračana, zvale su se: Hervatska, Naprijed, Franjka, Dalmacija, Brac, Stanka i slično. Danas su na njihovu mjestu napuštena sela usred pustinje kod Antofagaste i Iquiquea, koja su tada vrvjela životom.
Ipak, bio je to tužan život; ljudi su dolazili s rodnoga škoja preko cijelog svijeta da bi se ukopali u zemlju i vadili salitru. Bili su uglavnom plaćeni žetonima, koje su mogli trošiti samo u tom seocetu; no u njemu su imali prodavaonice, poštu, čak i malo kazalište i bordele za rekreaciju mladih radnika kojima još nisu poslali nevjestu s otoka – reći će Bezić Filipović.
Radničke su zajednice, napominje, bile veoma hermetične, najviše zbog nametnute platežne valute. Ipak, vlasnici poput familija Sargo i Sabioncello s Brača zahvaljujući takvu režimu stekli su bogatstvo, te udarili temelje industrijskog razvoja Čilea.
– Ako govorimo o zaslužnim Hrvatima u svijetu, ne smijemo preskočiti Francisca Orlića, izdanka familije naših doseljenika, koji je 1962. postao predsjednik države Kostarike, pa Juana Bjelovučića, utemeljitelja zrakoplovstva u Peruu i prvog čovjeka koji je preletio Alpe 1913. godine! Njegov je otac Miho došao iz Janjine na otoku Pelješcu u Južnu Ameriku, a sin Ivan bio je za života nositelj brojnih priznanja i visoki časnik peruanske avijacije.
Jedno od najvažnijih vojnih priznanja stiže pak iz Sjeverne Amerike. Našem Peteru Tomichu, naime, za zaslugu spašavanja tisuću ljudi prilikom napada na Pearl Harbor američka se država odužila nazvavši ratni brod “U.S.S. Tomich”.
To je možda najpotresnija priča o našem iseljeniku iz okolice Vrgorca, koji je u Ameriku stigao kao dvadesetogodišnjak 1913. godine, i stupio u vojsku. Priču sam detaljno opisala u knjizi, uz raspoložive fotografije i drugu arhivsku građu – napomenula je autorica.
U knjizi se mogu pročitati i zanimljivosti iz života Ante Lucasa koji je otkrio naftu u Teksasu, potom Henryja Suzzalloa, također naše gore lista i dekana koji je unaprijedio američki obrazovni sustav, pa više o Trojanu Drvenici, legendarnom vinaru po čijoj je vinskoj etiketi nastao australski grb, i cijeli niz drugih zanimljivosti.
Koje će, sasvim sigurno, u svakome od nas barem na tren izazvati ponos zbog činjenice da smo “lišće s iste grane”, Hrvati, naime.
(Slobodna Dalmacija)
Tekst: Ljerka Gospodnetić