Ovom doktorskom disertacijom koja pouzdano svjedoči o izvedbama verbalnoga folklora, deseteračkoga dvostiha iz Slavonije – bećarca, ostvaruje se značajan doprinos u interdisciplinarnom prostoru slavistike i komparatistike, folkloristike, kulturne antropologije i etnologije
Priredila: V. K.; Foto: ustupljena fotografija SB
Ovih je dana, točnije 12. travnja 2024. filolog Ivan Rončević uspješno obranio doktorsku disertaciju na Sveučilištu u Beču pod naslovom „Folklorni deseterački dvostih u Slavoniji (u kontekstualnom i funkcionalnom pogledu)“. Posrijedi je impresivan višegodišnji znanstveni rad, koji je temeljen na terenskim istraživanjima koje je Ivan Rončević provodio od 2015. godine u više od 30 mjesta u Slavoniji. Ova vrlo kompleksna tematika zahtijevala je interdisciplinarni pristup analizi prikupljene građe u skladu s folklorističkim tendencijama proučavanja. Prema ocjenama Povjerenstva za obranu (prof. emeritus dr. Stipe Botica i doc. dr. Maša Magzan): „Rončević u svom doktoratu donosi desetak prominentnih hrvatskih imena: Stojanović (1866), Filipović (1869), Iveković i Broz (1901), Kozarac (1911), Ivakić (1919), Rakoš (1927), Širola (1937), Andrić (1939), Babić (1943), Njikoš (1954) zaslužnih za uvođenje termina svatovac/bećarac u prošlosti, prije Mladena Leskovca (1958), a koji se u hrvatskoj znanstvenoj, stručnoj i prigodnoj literaturi kao i Obrazloženju rješenja Ministarstva kulture Republike Hrvatske kojim se utvrđuje da bećarac ima svojstva kulturnoga dobra ne navode. Ovime se precizno razjašnjava multidisciplinarna problematika te uspješno nadopunjuju diskursi o uvođenju nazivlja folklornom deseteračkom dvostihu. Uz detaljno znanstveno proučavanje i analizu svih prikazanih tridesetak termina, Rončević u Slavoniji bilježi lekseme: uzajamnice, cabrena pisma, posprdljivi, šareni i masne“. Nadalje, navode članovi Povjerenstva za obranu doktorata o bećarcu: „kroz proučavanje arhetipskih obilježja poskoč(n)ice Rončević se oslanja na svoje rezultate istraživanja i analizirano nazivlje te dosadašnje interdisciplinarne studije čime uspijeva potvrditi da poskoč(n)ica u povijesti prethodi svim budućim inačicama, folklornim deseteračkim dvostihovima. Ovim dijakronijskim razmatranjem uspijeva se od suvremenosti vratiti u XVII. stoljeće, odnosno leksikografske opuse sljedećih autora: Habdelić (1670), Della Bella (1728), Belostenec (1740), Stulli (1801), Voltiggi (1803), Stefanović Karadžić (1818), Richter-Ballmann (1839), Drobnić (1849) i dr. te uz natuknice peszma neszramna, poskòcniza, poszkochnìcza, podskòcsnica, poskocsnica, пòскочица, poskocsnica, poskočnica, pronalazi mnoštvo vrijednih i za ostvarivanje ciljeva doktorske disertacije relevantnih podataka“.
Znanstveni doprinos proučavanju bećarca
Članovi Povjerenstva Rončeveiću pohvaljuju rad budući se „uz leksikografske zapise u disertaciji oslanja i na bilježenje termina poskoč(n)ica u povijesti u interdisciplinarnom pogledu prema čemu sa dostatnom sigurnošću zaključuje autorski i znanstveno da je sve do prekretnice 1937. godine i uvođenja 1911. godine trenutačno najpoznatijega i široko rasprostranjenoga termina bećarac u Slavoniji, u dugom povijesnom kontinuitetu, postojao njemu vjerodostojan terminologijski pandan – poskoč(n)ica“. U doktorskoj disertaciji Rončeić je „analizom građe, te proučavanjem stihotvorstva folklornoga deseteračkog dvostiha uočio promjene ishodišne građe, unutarstihovna preinačenja, te s ciljem rekonstrukcije razloga postojanosti raznovrsnih folklornih inačica i potvrđivanja višestoljetne prisutnosti malih literarnih formi ovog tipa na (južno)slavenskom prostoru, a posebno u Slavoniji, prema postavljenoj hipotezi, uvodi novu znanstvenu metodu pod nazivom “Unutarstihovna mutabilnost arhetipske naslijeđene građe”. Prema postavljenoj metodi, ističu članovi Povjerenstva za obranu disertacije, Rončević proučava unutarstihovnu mutabilnost inačica zapisanih od 18. stoljeća nadalje. Postignutim rezultatima inovativne znanstvene metode Rončević na povijesnoj i suvremenoj građi, kroz nova saznanja, ispravlja i dopunjava postojeće spoznaje dvostih ne može biti svojina jedne kulturalno povezane zajednice, nego onih naroda koji su u njemu našli instrumentarij svog duhovnog i duševnog izraza“. Doktor Rončević u dokumentarističko-dijakronskom prikazu analizira i opisuje kulturne, geografske i izvedbeno kontekstualne odrednice folklornoga deseteračkog dvostiha u 18. i 19. stoljeću. Proučavani folkloristički korpus te sabrani tekstovi pokazuju postojanje kontinuiteta ovoga tipa verbalnog folklora u povijesti, posebice u vremenima kada se cjelokupni društveni život u Slavoniji nastojao prilagoditi prema duhu kršćanske vjere. Ovim sabiranjem i analizom povijesne građe koja pouzdano svjedoči o izvedbama verbalnoga folklora, deseteračkoga dvostiha, popunjava se praznina znanstveno relevantna i nedostajuća u krugu (južne) slavistike i komparatistike, folkloristike, kulturne antropologije i etnologije; detaljnim pristupom, razmatranjem i obradom ove interdisciplinarne i multidisciplinarne problematike, detektira poveznice (južno)slavenske poskoč(n)ice/bećarca s interkulturnim folklornim tradicijama (Schnadahüpferl, Gstanzl, Reigenlieder, ojkavica, ganga i dr.) čime otvara novi prostor budućim komparativnim slavističkim i folklorističkim studijama i (etno)muzikološkim istraživanjima. Pozivajući se na (južno) slavenske i svjetske analitičare, teoretike, folkloriste, (etno)muzikologe kao i druge struke, predmet Rončevićeve disertacije analizira na uvedenim analitičko-metodološkim pristupima i tendencijama kontekstualne folkloristike američkih folklorista Dana Ben-Amosa (1971) i Alana Dundesa (1980), odnosno trima razinama: tekstura (jezično izražajna sredstva) – tekst (tematsko-motivska obilježja, intermedijalna izvedba) – kontekst (društvene situacije u kojima se realizira tekst). U proučavanju folklora Rončević se oslanja na funkcionalizam folklorista i pristup antropologa Williama Bascoma (1965) kako bi prikazao sve četiri funkcije folklornoga deseteračkog dvostiha (zabavnu, normativnu, validacijsku i obrazovnu), zaključuju članovi Povjerenstva.
Čestitamo od srca na obranjenoj disertaciji doktoru Ivanu Rončeviću s Instituta za slavistiku / Instituta für Slawistik Sveučilišta u Beču.