Ljerka Toth-Naumova: Tišina koja govori dvama jezicima

Pjesnički opus Ljerke Toth-Naumove između hrvatske i makedonske književnosti, tišine i ljubavi

Piše: Đuro Vidmarović

Ljerka Toth-Naumova je poznata makedonsko-hrvatska poetesa i prevoditeljica. Rođena je u Daruvaru, Ekonomski fakultet završila u Skopju

i stekla naslov magistra ekonomskih znanosti. Udajom se preselila u Skopje gdje i danas živi. Prihvatila je u cijelosti inkulturaciju u makedonski jezik i kulturu, postigavši razinu literarne simetrije. Stoga je 1991. primljena u Društvo makedonskih književnika. Pri tome nije zanemarila stvaralaštvo na materinjem hrvatskom jeziku. Članica je Društva hrvatskih književnika.

Predsjednica je Odbora za projekte Zajednice Hrvata u Makedoniji i uredništva glasila Hrvatska riječ. Dugogodišnja je članica Upravnog odbora Direkcije za kulturu i umjetnost grada Skopja i sudionik u organizaciji kulturne manifestacije Skopsko ljeto.

Dobitnica je prestižnih nagrada za poeziju. Zastupljena je u nekoliko antologija. Uvrštena u projekt Vlade Republike Makedonije „130 toma makedonske književnosti“ u knjizi Suvremena makedonska poezija. Aktivno surađuje s hrvatskim udrugama u Makedoniji. Bivša je urednica “Hrvatske riječi”.

Objavila je sljedeće knjige na makedonskom jeziku:

Šapat ljubavi, 1975.; Daljine, 1980.; Prizvuci, 1990.; Serafimovo oko, 1991.; Raskumljeno vrijeme, 1993.; Dodirna točka, 1993.; Izmirski put, 1995.; Svjetlost očekujem, 2000.; Kiša nosi istinu, 2007.; Kroz vihor vjetra živi čovjek, 2011.; Pozivanje početka, 2015.; Iza šutnje onijemljele, 2017.; Bijeg nečega, 2022.

Na hrvatskom jeziku objavila je sljedeće knjige:

Vrijeme koje više nije moje, 2005.; Potisnute paralele, 2007.; Između dovjbi, 2010.; Nemir koji nije imao ime, 2013.; Nevidljiva vrata, 2017.; Zjenica bježi od zjenice, 2020.

Pjesme su joj prevedene na engleski, talijanski, francuski, grčki, turski i na druge jezike.

Jedna od autorica pogovora ovoj zbirci je prof. dr. Sanja Vulić, kroatologinja i istaknuti poznavatelj kulkturne i jezične baštine hrvatskih autohtonih manjina u europskim zemljama. Njezin pogovor nosi naslov: Tišina koja govori. U njemu autorica na početku ističe: „Teško je zamisliti kulturni život hrvatske zajednice u Skopju pa i u Makedoniji općenito, bez pjesnikinje i agilne kulturne djelatnice Ljerke Toth Naumove. Riječ je o osobi iznimne životne energije, koja je, provevši većinu svoga života u Makedoniji, dala golem doprinos makedonskoj kulturnoj sceni, a posebice makedonskoj književnosti objavivši zavidan broj pjesničkih zbirki na makedonskom jeziku. Postupno uključivanje u hrvatsko pjesništvo rezultirala je 2005. godine objavljivanjem prve pjesničke zbirke na hrvatskom jeziku, a ova knjiga koja je pred nama sedma je njezina pjesnička zbirka”.

Međutim, tek u ozbiljnim životnim godinama ohrabrila se svoje poetske uratke pretočiti u materinski hrvatski jezik. I začudo, nakon dugog perioda izbivanja iz hrvatske jezične i kulturne sredine, progovorila je snažnim hrvatskim stihovima, poetskim diskursom visoke razine, slijedeći najveća pjesnička imena poput Gojka Sušca, Danijela Dragojevića i Slavka Mihalića. Sve njezine uratke ma koliko bili filozofski oblikovani i psihološki impostirani, odlikuje ljubav prema materinskom jeziku i žal za odlaskom iz svoje domovine.

Autoričina ljubav prema hrvatskom i makedonskom jeziku je s lingvističkog aspekta gotovo čudesna, jer je ostvarila simetričnu dvojezičnost na književnoj razini, a ta je pojava kako tvrde lingvisti, vrlo rijetka. U ovoj knjizi uočavamo bogatstvo Ljerkinog istraživanja materinskog govora poput rudara koji je pronašao zlatnu žilu ili rudnik s dragim kamenjem. Ljerka uporno i znalački otkriva drago kamenje hrvatskoga jezika. Taj jezik u njezinim stihovima svijetli poput bisera, osvjetljava njezin život poput sunca. Ona mu sagledava na čudesan način kreativne dosege. Ja ću u ovom uvodu navesti tek nekoliko Ljerkinih sintagmi i pjesničkih slika kako bi se uvjerili u tu ozbiljnu produkciju ljubavi i čudesnu istraživačku poetsku snagu njezinoga govora. Poetske sintagme i slike kod Ljerke su toliko snažne ali i kvantitativne da se stječe dojam kako je upravo materinski jezik subjekt njezine poezije. Predmetno – tematska razina njezinog pjesništva je u drugom planu u odnosu na virtuoznost jezičnog lirskog diskursa.

U slučaju naše „makedonske Hrvatice“ gotovo romantičan osjećaj i čuđenje izaziva činjenica što se ona javlja iz dijaspore. Zapravo, ova knjiga kao i ostale Ljerkine knjige pokazuju kako istinski pjesnik kojeg sudbina otrgne ili izbaci iz domovinske sredine, ostaje genetski vezan uz tu sredinu, nikada ne prekidajući s njome svoju poetsku pupčanu vrpcu.

Budući pratim hrvatsko pjesničko stvaralaštvo Ljerke Toth- Naumove posljednjih desetak godina, u posljednjoj zbirci osjeća se njezin umor od traženja povratka korijenima, ali i umor zbog zdravstvenih tegova koje su ju snašle. Zbog toga je zbirci dala naslov PRONICANJE TIŠINE. Tišina kao mir duše, ali i kao klopka Života? Prva pjesma kojom počinje zbirka, nosi naslov „Izvan vremena“. Navodim prve dvije kitice, jer ih smatram znakovitima na predmetno-tematskoj razini:

U klopki prevrtljive stvarnosti
sva pitanja završavaju u tišini
čežnjom progonjene sjene
osjećajem  izvan vremena

Sve je tako besmisleno
Sklopljenih očiju izvan vidokruga
Pogledom u vječno zrcalo
na izuzetni svijet u vrtlogu

Uočavamo nosive sintagme „klopka prevrtljive stvarnosti“; „čežnja progonjene sjene“; „osjećaj izvan vremena“; „vječno zrcalo“… ali i kiticu u kojoj pjesnikinja određuje trenutno (nadamo se!) stanje duše:
Sve je tako besmisleno
Sklopljenih očiju izvan vidokruga
Pogledom u vječno zrcalo
na izuzetni svijet u vrtlogu

Posljednja kitica završava dvostihom u kojima lirski subjekt nakon svega završava „iščekivanjem uznesenja /tamo gdje opet započinje ljubav.“

Kako rekosmo, tišina postaje dominantna tema, ali ne s ushićenjem, jer je tišina preopterećena i nema odjeka.

Pjesma IZAZOV pojačava atmosferu tišine:

Jutro  ozari
čar vremena što ne znamo

kamo nas vodi
žurbom suludog  razmišljanja

Jednako tako i slijedeće pjesme:
Tišina:
U blizini krila tišine
Iz pjesme „Izvor i početak“

Jedna od pjesama nosi dramatičan naslov „TIŠINA NAJDUBLJE POGAĐA…“ sa završnim stihovima:

Nijedan dan ne može se ponoviti 
U tišini slušam  kako prolazi vrijeme
Tišina najdublje pogađa…

Praznina razasuta pobijegom
Odmaci tišine
Sve je u sredini

Potresni su stihovi iz pjesme „Zamagljena jesen“:

Pokušavam udahnuti tišinu
u opsjedu  bivšeg vremena
zatočena ispovijedi u duši

Budilica razuma
…
Izviruje presudno bdjenje zore
tiho razbacani zov dozivanja
zrcali se u očima novoga dana
proniknuti vrisak noćne tišine

Na udaljenosti
….
Tišina vlada mrakom dozivajući
prastari prostor neke davne noći
prohujalim vezanim očekivanjima
u grču izlomljenih slika

Gdje je zaborav?
….
Nema zaborava, samo proštenje
dodirnuto sagorijevanjem
nevjerice, dok vjetar
otkida zidove uspomena

Pjev tišine u pazuhu besramnog
vjetra pogledom neukrotivih
razdaljina klanjajući se
mudrosti ponovljenoga sna

Tišina, strah, zaborav, neukrotive razdaljine… nagovješćuju oblik eshatološkog tjesnaca koji prijeti lirskom subjektu.  Kako bi izbjegao to stanje u kojem tišina prelazi i ljepljivi strah Ljerka Toth-Naumova stvara drugi ciklus pod naslovom: „Hrid utočišta – ljubav“. Ciklus počinje citatom iz Biblije koji svojom porukom čini jasnim sva autoričina poetska nagnuća. Novozavjetne stihove autorica stavlja u šimićevski grafički raspored::

„Doista, sada gledamo kroza zrcalo,
u zagonetki,
a tada – licem u lice!
Sada spoznajem djelomično,
a tada ću spoznati savršeno,
kao što sam i spoznat!
A sada: ostaju, vjera, ufanje i ljubav
– to troje-
ali najveća je među njima ljubav.“
(Hvalospjev ljubavi – Novi zavjet)

Ciklus ima kristološki sadržaj i lirski je subjekt uronjen u kršćansku transcendenciju. I u ovom ciklus javlja se Tišina, ali sada u drugome, kristološkom, kontekstu. To je vidljivo iz pjesme „Skupa smo“:

Pjev tišine
slijedi Božje zapovijedi
Evanđelje dobrine  vjenčava istinu
Križ je obilježje za svaki korak
Skupa smo milostivim blagoslovom
bližimo se Bogu

Ovaj ciklus zahtijevao bi književno-teoretski pristup prilagođen kršćanskoj poetici i egzegezi. Pjesnikinja pokazuje i u ovom ciklusu zavidno poznavanje biblijske tematike, zadržavši pri tome svoj hermeneutički diskurs.

Ljerka Toth-Naumova drugom se ciklusu približava filozofiji S. Kierkegaarda (1813.-1855.). Naime, ovaj filozof kršćanskog egzistencijalizma pobija tezu da je spoznaja najviši domet čovjekovih pregnuća, da je um pretpostavljen srcu, misao životu. Život po Kierkegaardu prolazi tri stupnja. Prvi je stupanj estetski, drugi je stupanj etički, a teći je stupanj religiozni (ideal je Krist – život se stavlja u odnos prema Apsolutnom), odriče se svoje subjektivnosti. Ovaj prijelaz Apsolutnom pun je patnji i boli, a on znači promjenu cjelokupnog života.

U pjesmi: „Ljubav je samo Nebo“, autorica pjeva:

Ljubav je samo Nebo
Istina Božja
U baštinu svetih u svjetlosti
Obnovi u meni svoju ljubav!
Život traži cjelinu,
odgovore o vjeri u otkupljenje
Ne živi – samo
No živi – zašto?
(…)
Život traži cjelinu,
odgovore između spasenja
Ne živi – samo
No živi – zašto?

Treći stupanj života znači preuzeti i shvatiti svoj Križ kao iskaz Ljubavi. Stoga autorica pjesmi „Križ je znak“ stavlja kao motto riječi iz Evanđelja po Ivanu: „Kristov križ je najviši dokaz Božje ljubavi./ Isus nas je ljubio ‘do kraja” (Iv 13, 1).

U navedenoj pjesmi  Križ je središnji lik:
…
Križ je znak
Zar nisi razumio moj križ?
Sva sila, sav plod, sva zasluga
Pronicanje ljubavi
…

Nakon „tišine“ u prvome ciklusu koja se javila kao nagovještaj eshatološkog tjesnaca, u drugome ciklusu ta tišina prerasta u „Božansku tišinu“. Tako glasi i nosiva pjesma: „Božanska tišina“.

BOŽANSKA TIŠINA

Nijansiranje Neba
teče snagom vjere
Božanska tišina
tajnovitim odlaskom
u očnom dnu tuge – tuguje

Istinsko Blaženstvo
zatvara se u zvjezdanom
oku kozmosa.

Plamti sjajna zvijezda
Nema zaborava vezani smo
nitima Nebeske Boževine

Treći ciklus je logičan nastavak prethodnoga, a nosi naslov PROMIŠLJANJE  MEĐUIGRE. Lirski je subjekt  pomiren sa životom i smisao pronalazi u vraćanju svojim korijenima. Ističem ovu pjesmu upravo zbog činjenice što autorica pripada hrvatskoj dijaspori i što u tome kontekstu pojam „korijeni“ ima višestruko, ne samo narodnosno, već i moralno i eshatološko značenje. U pjesmi „Izmaglica“ ova je činjenica jasna i vidljiva:

Sjećam se da nije bilo davno
Stari osjećaj sjetne ljubavi
Pastoralni sunčev prsten
Nejasno svjetlucanje  nad rijekom

Velikodušna želja jurnjavom vjetra
Odricanje žudnje u razdoblju zrelosti
Vraćanje  svojim korijenima
usprkos izmaglici na  krugu putovanja

Pjesnička zbirka „Pronicanje tišine“ (bez pretjerivanja) vrlo je kvalitetno poetsko ostvarenje. Autorica je svojim poetskim diskursom obogatila suvremenu hrvatsku poeziju, davši joj snagu i tragiku života u dijaspori.