‘Kutak nobelovca Ive Andrića’ te knjižnica sa svim prikupljenim naslovima s naglaskom na prva i rijetka izdanja pri Hrvatskom kulturnom društvu Napredak u Napretkovu kulturnom centru svečano su otvoreni u u Zagrebu
‘Kutak nobelovca Ive Andrića’ te knjižnica sa svim prikupljenim naslovima s naglaskom na prva i rijetka izdanja pri Hrvatskom kulturnom društvu Napredak u Napretkovu kulturnom centru svečano su otvoreni u petak, 13. ožujka u Zagrebu.
Voditeljica Kutka Julijana Matanović govorila je o prikupljanju građe i svrsi otvaranja Andrićeva Kutka, a Jadranka Brnčić predstavila je “Zbornik radova o Ivi Andriću” sa znanstvenoga skupa održanoga 2005. u Zagrebu u povodu 30. obljetnice književnikove smrti.
Akademik Krešimir Nemec govorio je o Andriću i njegovu mjestu u hrvatskoj književnosti, a Miroslava Vučić o Andrićevim Izabranim djelima, koje objavljuje Školska knjiga. Uvodno je o Andriću govorio i predsjednik HKD Napredak Franjo Topić te bibliofil Franjo Marić, koji je prikupio najviše Andrićevih djela izloženih u Kutku.
Otvaranju Kutka nazočila je skupina veleposlanika iz zemalja u kojima je Andrić boravio te predstavnici visokih hrvatskih političkih i kulturnih ustanova.
Prof. Matanović istaknula je kako je program Kutka rad na prikupljanju građe, organiziranje predavanja i simpozija te obilježavanje pojedinih obljetnica i predstavljanje hrvatskih pripovjedača čija se poetika nastavlja na Andrićevo pismo. “Andrić je bio čovjek koji je znao vraćati svoje dugove”, rekla je Matanović dodavši kako je bio dužnik zavičaju kojem je ostavio svoja djela.
Istaknula je i kako je znatan dio novčane Nobelove nagrade dao BiH za otvaranje Narodne knjižnice.
Marić je napomenuo kako je građu za otvaranje Kutka prikupljao po zagrebačkim, sarajevskim i beogradskim antikvarijatima te podsjetio kako je iznimno rijetka izdanja s Andrićevom posvetom Šegedinu pronašao na Britanskom trgu.
Jadranka Brnčić je podsjetila kako je 2005. godine u prigodi 30. obljetnice smrti nobelovca Ive Andrića vladala šutnja, svojatanje i odricanje. “U BiH su ga optuživali za islamofobiju, u Hrvatskoj je vladala šutnja, a skup je tek održan u Srbiji”, rekla je Brnčić dodavši kako su na kraju u Zagrebu održali međunarodni skup o Ivi Andriću.
Zbornik radova s tog skupa, kako je rekla, čekao je u ladici deset godina, a onda je napokon ove godine objavljen. “Na tom zagrebačkom skupu sudjelovalo je 22 znanstvenika iz osam zemalja”, rekla je dodavši kako su u zbornik naknadno ušli i radovi Ive Frangeša te Ivana Lovrenovića.
Akademik Krešimir Nemec podsjetio je kako Andriću neki Hrvati zamjeraju njegovo jugoslavenstvo, ali ti isti, kako je rekao, pritom zaboravljaju da je jugoslavenstvo hrvatski proizvod, koji su Srbi samo prihvatili.
Gol i bos te kao podstanar odlazi iz Zagreba u Beograd, napomenuo je dodavši kako se tada stvorila država za koju se borio pa je Andrić, što nije ništa čudno, samo malo naplatio svoju ambiciju.
Naglasio je kako ga je Hrvat Tugomir Alaupović doveo u Beograd, a drugi Hrvat Ante Trumbić mu pomogao da uđe u diplomaciju.
Ustvrdio je kako je Andrić integralni pisac iz čijega djela nije potrebno ljuštiti nikakve slojeve pa tako ni hrvatski sloj u njegovu djelu. Andrić pripada hrvatskoj književnoj tradiciji jer se oslanja na franjevačke kronike i hrvatsku modernu, ustvrdio je Nemec dodavši kako u hrvatskoj književnosti postoji cijela jedna Andrićeva škola pisanja.
Ivo Andrić (Dolac kod Travnika 1892. – Beograd 1975.) rodio se u hrvatskoj obitelji Antuna Andrića, sudskoga podvornika i Katarine Pejić. U dobi od dvije godine ostaje bez oca i uskoro se s majkom seli u Višegrad kod očeve sestre Ane i njezinog muža Ivana Matkovšika, graničnog policajca. Nakon završene osnovne škole upisuje sarajevsku Veliku gimnaziju, najstariju bosanskohercegovačku srednju školu. Dobivši stipendiju Hrvatskoga kulturno-prosvjetnog društva Napredak, Andrić 1912. godine počinje studije na Mudroslovnom fakultetu u Zagrebu. Kasnije studira u Beču i Krakovu. Kao sarajevski gimnazijalac kretao se u društvu omladinaca Mlade Bosne. Interniran za vrijeme rata kao jugoslavenski nacionalist, poslije ujedinjenja ušao je u diplomatsku službu, u kojoj brzo napreduje do pomoćnika ministra vanjskih poslova i najzad izvanrednog poslanika i opunomoćenog ministra u Berlinu. Drugi svjetski rat proveo je povučeno u Beogradu, a poslije 1945. bio je prvi predsjednik Saveza književnika Jugoslavije. Godine 1961. dobio je Nobelovu nagradu za književnost.
(Hina)