Za sudionike, organizatore, suradnike, pa i nas iz Glasa Hrvatske koji smo ih pokušali približiti svima koji nisu mogli doći u Zagreb, ovo je bio doista jedinstven doživljaj. Emocije će se dugo slijegati. Dok su još uzburkane, u glavi mi je samo jedna misao: vidjela sam kako Hrvati iz cijeloga svijeta zaista postaju “jedno srce” – kao što je i slogan ovih Igara
Hrvatske svjetske igre su završile, ali, dok su trajale, mnoga su poznanstva imala priliku prijeći u nešto više. Hrvati iz cijeloga svijeta napustili su jednotjednu oazu studenskog doma “Stjepan Radić” i opet se raštrkali po svojim trajnim prebivalištima. Doduše, neki su odlučili iskoristiti trenutak i za odlazak do mora. Ali bez obzira kamo se zaputili, rastanak je većini teško pao.
Pratiti Igre iz novinarskog kuta za mene je bio golem izazov. Više od deset godina radim u španjolskoj redakciji Glasa Hrvatske kao radijski novinar, ali zahvaljujući ovom događaju postala sam prava multimedijska osoba – barem tijekom Igara, piše Mariana Campara
Zajedno s kolegama Jelenom i Damianom tijekom šest dana ove priredbe obišla sam gotovo sve sportske terene gdje su se odvijala natjecanja u 14 disciplina. Snimali smo video materijale, radili priloge za radio, fotografirali, pisali izvješća, slali vijesti s terena, a na kraju svakog dana bi sjeli u improvizirani ured i montirali materijal za video klipove koje smo objavljivali na posebnom dijelu naše internetske stranice i to na 4 jezika – hrvatski, engleski, njemački i španjolski http://glashrvatske.hrt.hr/hrvatske-svjetske-igre-2014
Glavni cilj nam je bio prikazati duh Igara. Jer one su po mnogočemu prešle granice sportskog natjecanja. Prijateljski pristup natjecatelja bio je zarazan, do te mjere da smo se i mi sprijateljili s njima. Iako ih je bilo iz 25 zemalja, većinom govore hrvatski, pa smo se često našli u razgovoru s Hrvatima iz Venezuele, Austrije, Nizozemske, Angole, kao da se oduvijek poznajemo.
Čuli smo toliko različitih životnih priča sa sličnom sudbinom da mi se čini kako bi se enciklopedija mogla napisati o tome. Zajedničko im je da žive izvan Hrvatske, ali je vole. Prvi put su u Zagrebu, ali tu se osjećaju “doma”. Ne mogu gledati na to bez vlastitih emocija, jer oni proživljavaju sve što sam ja proživjela na početku mojeg boravka u Hrvatskoj.
Karatist Axel iz Čilea oduševljen je što je mogao trenirati zajedno sa sunarodnjacima koji dijele ljubav prema istom sportu. Posebno je naglasio da će svim svojim prijateljima preporučiti sudjelovanje na budućim Igrama, jer je njemu ovo bilo posebno iskustvo.
Facundo Kisić iz Argentine sudjelovao je u humanitarnoj utakmici za Gunju s ekipom Hrvatskih svjetskih igara protiv humanih zvijezda Hrvatske. Kad je nakon utakmice doznao da je kapetan druge momčadi bio legendarni nogometaš Zvonimir Soldo, bio je potpuno izvan sebe.
Cristian Ivan Hrgetić Vitols iz Venezuele sudjelovao je drugi put na Igrama. I on smatra da se zahvaljujući njima Hrvati iz čitavog svijeta dolaze natjecati ali prije svega upoznati zemlju svojih predaka, ljude, kulturu. Mnogi odluče ostati upravo kao i on prije četiri godine.
Za sudionike trećih Hrvatskih svjetskih igara, za organizatore, suradnike, pa i nas iz Glasa Hrvatske koji smo ih pokušali približiti svima koji nisu mogli doći u Zagreb, ovo je bio doista jedinstven doživljaj. Emocije će se dugo slijegati. Dok su još uzburkane, u glavi mi je samo jedna misao: vidjela sam kako Hrvati iz cijeloga svijeta zaista postaju “jedno srce” – kao što je i slogan ovih Igara.
Drukčiji pogled na svakodnevne događaje. Dvije trećine života provela sam u Buenos Airesu, a kako je dio argentinskoga mentaliteta pozitivan odnos prema životu, tako i ja na događaje u Hrvatskoj pokušavam gledati sa svjetlije strane i povlačiti paralele sa situacijom u Argentini. Budući da radim u španjolskoj redakciji Međunarodnog programa Hrvatskoga Radija – na Glasu Hrvatske, imam priliku upoznati španjolsko govorno područje sa događajima u Hrvatskoj preko španjolske verzije ovoga bloga.
(HRT)