O fra Rajmundu Kupareu i njegovu djelu su govorili fra Domagoj Augustin Polanščak, Ivan Dodlek, Davor Šalat, Zdravko Gavran, Sanja Nikčević i Božidar Petrač
Uz potporu Grada Zagreba Društvo hrvatskih književnika u suradnji s Institutom svetog Tome Akvinskog organiziralo je u svom prostoru na Trgu bana Josipa Jelačića 17. studenoga književno-znanstveni kolokvij povodom 100. obljetnice rođenja fra Rajmunda (Luke) Kuparea u Vrboskoj na Hvaru.
Rajmund Kupareo bio je hrvatski sveučilišni profesor, prevoditelj, esejist, pjesnik, skladatelj, nakladnik , redovnik dominikanac i teološki pisac. Pisao je na hrvatskom, latinskom, španjolskom i češkom jeziku.
Osim 25 knjiga, znanstvenih članaka, romana, drama, pripovijedaka i pjesama Rajmund Kupareo je bio i glazbeno talentiran pa je tako i autor brojnih skladbi.
Rodom je iz stare hvarske plemićke obitelji Kuparića. Bio je drugo od sedmero djece Jurja i Katice. Osnovnu školu je pohađao u Makarskoj i Hvaru a klasičnu gimnaziju u Jelsi, Bolu i Dubrovniku. Njegov susret s dominikanskim redom dogodio se 1925. godine kada je kao ministrant u Vrboskoj upoznao dominikanca Anđelka Rabadana pod čijim utjecajem je pa 1930. godine stupio u dominikanski red, a 1937. godine se zaredio za svećenika. Na Visokom filozofsko-teološkom učilištu dominikanskoga reda u Dubrovniku diplomirao je 1939. godine.
Za vrijeme II. svjetskog djeluje u Zagrebu gdje je uređivao mjesečni časopis Gospina krunica i upravljao dominikanskom nakladom Istina a bio je i nakladnik Alojziju Stepincu. Tijekom ratnih godina spasio je mnoge Židove, dajući im lažne potvrde o krštenju i vjenčanju, da bi mogli izbjeći deportacije i progon u NDH i otići u Švicarsku. Kraj rata dočekao je u Zagrebu iz kojeg je 1947. godine emigrirao i napustio Hrvatsku. Preko Beograda stigao je u Olomouc u tadašnjoj Čehoslovačkoj i tamo je magistrirao teologiju.
Ispunjavajući zadatke koje mu je dao dominikanski red djelovao je diljem svijeta, Nizozemska, Francuska,Španjolska a iz Madrida je 1950. godine, na poziv provincijala Čileanske dominikanske provincije, otišao u Čile kako bi sudjelovao u obnovi čileanske dominikanske provincije i predavao estetiku i aksiologiju na Fakultetu filozofije i odgojnih znanosti. Tu je i doktorirao 1951. disertacijom Ars et Moralis. Na istom je sveučilištu bio dekanom i prorektorom. Predavao je nekoliko predmeta na Katoličkom sveučilištu, dogmatiku na Instituto Familiar, eksperimentalnu psihologiju u Seminario de Santiago, katoličku kulturu na Arhitektonskom fakultetu i estetiku likovnih umjetnosti na Likovnoj akademiji. Uređivao je časopise Mundo Catolico i Anales de la Facultad de Filosofia, a pokrenuo je časopis za filozofiju umjetnosti Aisthesis.
Godine 1971. se vratio u Hrvatsku nakon što je pretrpio moždani udar. Boravio je do smrti u dominikanskom samostanu na Ravnicama u Zagrebu, povremeno odlazeći u dominikanski samostan u hvarskom Starom Gradu. Umro je 6. lipnja 1996. Godine, a sahranjen je 10. lipnja na Mirogoju u dominikanskom grobu.
O fra Rajmundu Kupareu su u Društvu hrvatskih književnika govorili fra Domagoj Augustin Polanščak na temu: Aksiologija i teologija fra Rajmunda Kuparea; Ivan Dodlek na temu Estetika fra Rajmunda Kuparea; Davor Šalat je govorio o njegovoj marijanskoj lirici za koju se smatra da je jedna od najboljih lirika hrvatske marijanske poezije te je posebno istakao pjesmu“Balada o Gospinim pčelama“.
Zdravko Gavran je govorio o njegovom proznom opusu: romanima U morskoj kući, Baraban i Sunovrati, te zbirkama pripovjedaka Čežnja za zavičajem i Balada iz Magallanesa.
Sanja Nikčević je govorila o njegovom dramskom opusu, a predsjednik Društva, Božidar Petrač o njegovoj lirici.
Pred kraj života i posmrtno Rajmond Kupareo je dobio najveća priznanja za svoj kulturni, znanstveni i religiozni rad. Godine 1996. odlikovan je Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića. Iste godine je dobio i Nagradu „Vladimir Nazor“ za životno djelo na području književnosti. Dodjeljivanje plakete i povelje Nagrade Vladimir Nazor nije doživio, one su uručene njegovoj bijeloj subraći 19.lipnja 1996. godine.
Godine 1997. posmrtno je dobio odlikovanje „Bernardo Higgins“ koje čileanska vlada dodjeljuje stranim državljanima za izuzetne zasluge.
Tekst: Diana Mašala Perković
