Oslikavajući mahom tragične sudbine svojih likova, Tomislav Žigmanov gotovo programatski inzistira u natapanju tekstova lokalnim bojama – od toponimskih do etnografskih obilježja, čime su se ove priče i faktografski čvrsto „zakovale“ za ovaj prostor, prostor koji je davno izgubio veći broj sadržaja koji se opisuju
Knjiga kratkih priča Tomislava Žigmanova (Ne)Sklad(a)ni divani objavljena je početkom svibnja 2015. godine, kao zajednički sunakladnički pothvat Hrvatskog akademskog društva iz Subotice, Kuće na mrginju sa Čikerije i Društva hrvatskih književnika Ogranka slavonsko-baranjsko-srijemskoga iz Osijeka. Tiskana je u nakladi od 1.000 primjeraka. Autor vizualno prijemčive naslovnice sa snažnom porukom je Darko Vuković, koji je uradio i grafičko oblikovanje unutarnjih stranica knjige. Lektura i izrada rječnika djelo je Zlatka Romića, a knjigu je urednički potpisao književnik Neven Ušumović.
Glavni likovi Žigmanovljevih pripovijesti dolaze iz različitih društvenih slojeva – od predstavnika visokoga građanskog staleža i gradskoga činovništva, do seosko-salašarske sirotinje i današnjih gubitnika tranzicije iz Subotice i okolice. Kroz obrise sudbina dijela glavnih junaka prikazani su životi ljudi preko kojih su se prelamali vlastiti svjetonazori i silnice dominantnih ideologija u pojedinim povijesnim razdobljima. Tim prije to valja istaknuti, jer su različite ideologije u XX. stoljeću bile posve okrutne u svojim posljedicama po ljudske živote i na ovome prostoru, no još uvijek ne postoji, izuzme li se opus Petka Vojnića Purčara, značajnije književno tematiziranje istoga u ovdašnjoj produkciji hrvatske književnosti. Novom knjigom Tomislava Žigmanova učinjen je, čini se, značajan pomak na tome planu.
Vremensko situiranje radnje u kratkim pričama seže od konca XIX. stoljeća pa sve do vremena početka XXI. stoljeća, a vrijeme ratova – Prvoga i Drugoga svjetskoga, kao i posljednjih iz 1990-ih, imaju svoje velike dionice prostora u ovim kratkim pričama. Pri tomu, Žigmanov nije bježao od opisa sudbina ljudi koji su vlastitu tragičnost, dakako ne i izabranu, zadobivali slijedom događaja na koje nisu mogli utjecati ili od osoba iz njihove neposredne okolice, a koje zbog svojih nesvakidašnjosti zavrjeđuju biti zapisane. Stoga je jasno da su u sadržajnom smislu one u značajnome navezane na fakticitet, no u književnom se narativu obogaćuju i fikcijom… Mahom realistični način pripovijedanja, Žigmanov kombinira sa suvremenim načinima strukturiranja teksta – ispresijecanost naracije, kaleidoskopsko izlaganje radnje, nagli prijelazi vremensko-prostornih odrednica, narativna sažetost se nadopunjuje korištenjem tehnike montaže…, što sve u konačnici pridonosi da se knjiga nadaje zanimljivom i čitatelju čije je „oko“ odraslo i preferira postmodernu književnost.
Oslikavajući mahom tragične sudbine svojih likova, u svojim kratkim pričama Tomislav Žigmanov gotovo programatski inzistira u natapanju tekstova lokalnim bojama – od toponimskih do etnografskih obilježja, čime su se ove priče i faktografski čvrsto „zakovale“ za ovaj prostor, prostor koji je davno izgubio veći broj sadržaja koji se opisuju.
Knjiga je pisana na hrvatskome standardu, no većina dijaloga i monologa ispisani su na bunjevačkoj ikavici. Taj je postupak dvostruko utemeljen – s jedne strane, ona se u današnje vrijeme na prostoru u kojem autor živi (Subotica, Bačka, Vojvodina) profanirala gotovo do besmisla, pa je autor posve svjesno rabi za sredstvo vlastitoga književnog izražaja i tako joj pokušava vratiti barem dio izgubljena digniteta. S druge strane, ona se rabi i kao logična posljedica jezičnih kompetencija glavnih likova kratkih priča.
Na koncu, navest ćemo i riječi urednika Nevena Ušumovića: „Zbirka priča (Ne)Sklad(a)ni divani subotičkog pisca Tomislava Žigmanova nastavak je njegovih nastojanja da – usporedo sa svojim sociopolitičkim studijama i kulturološkim istraživanjima – i literarno ocrta, štoviše pruži upečatljivu sliku aktualnog trenutka i povijesnih obrata u životu Hrvata-Bunjevaca u Bačkoj. Glavni junaci Žigmanovljevih priča svojom sudbinom bacaju vjerodostojno svjetlo na traumatične povijesne događaje koji u službenim historiografijama narodā ovoga pograničnog područja još uvijek nisu na primjeren način opisani. Autor ne skriva svoju naklonjenost junacima i suosjećanje s njihovim tegobama: i ova Žigmanovljeva knjiga pokazatelj je duboke spisateljske potrebe da se pripadnicima malene, zastrašene i često nemušte zajednice podari glas. U tom smislu riječ je o knjizi priča naglašene etičnosti i angažmana.“
(ZKVH)