Razgovor s hispanisticom Martom Tomić, doktorandicom čileanskog sveučilišta i aktivisticom projekta HOLA Hrvatske matice iseljenika, koja se usavršavala u prevođenju u višejezičnom okružju, podučavajući hrvatski jezik Argentince hrvatskih korijena u gradu Rosariju. Uspjeh Tomićevoj stiže vrlo brzo, prevevši zbirku pripovijedaka Sloboda kretanja svjetski poznatog književnika Antonija Skármete
U Čileu, ovoj dalekoj zemlji na drugom kraju svijeta, postoji velik broj književnika hrvatskog porijekla, vrlo aktivnih u očuvanju kulturne i duhovne baštine svojih predaka. Prema dosadašnjim istraživanjima, od početaka doseljavanja Hrvata u Čile krajem XIX. st. pa do naših dana, u Čileu je djelovalo i djeluje oko dvjestotinjak književnika hrvatskog porijekla. Čile je i inače zemlja poznata po brojnim svjetskim poznatim književnicima i nobelovcima poput Pabla Nerude i Gabrijele Mistral. Hrvatski potomci obogatili su ovu već književnošću bogatu zemlju svojim doprinosima, a među svjetski poznatim imenima mogu se pronaći i Roque Esteban Scarpa, Antonio Skármeta ili Ramón Díaz Eterovic, da navedemo samo neke. Ovi pisci iako pišu na španjolskom jeziku, u svojim djelima ipak čuvaju sjećanje na davne, ali nezaboravljene hrvatske pretke. Nekolicina prevoditelja u Hrvatskoj, poput Jerka Ljubetića, Željke Lovrenčić, Marije Roščić Paro ili Dore Jelačić Bužimski neumorno prevode brojne čilo-hrvatske pisce na hrvatski, kako bi se očuvala bogata književna baština Hrvata na drugom kraju svijeta. Još jedna prevoditeljica koja se priključila ovoj misiji je i Marta Tomić, prevevši zbirku pripovijedaka Sloboda kretanja svjetski poznatog književnika Antonija Skármete. Mlada hispanistica iz Splita u Čileu je na doktoratu na Papinskom katoličkom sveučilištu u Santiagu, no njezina čileanska priča ima puno dužu povijest, koju nam je ispričala u intervjuu kojeg donosimo u produžetku.
S.V.: Marta, u Čileu si već neko vrijeme. Možeš li nam reći nešto više o sebi i kada si prvi put došla u Južnu Ameriku?
M.T.: Moja veza s Južnom Amerikom, u prvom redu, s Čileom, započela je na studiju španjolskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, kada sam 2013. godine provela jedan – pokazalo se ključan – semestar na Čileanskom papinskom katoličkom sveučilištu u Santiagu. Tri godine kasnije, u sklopu projekta HOLA Hrvatske matice iseljenika, provela sam osam mjeseci u Argentini, podučavajući hrvatski jezik članovima hrvatske zajednice u gradu Rosariju. Oba iskustva u Južnoj Americi – iako potpuno različita i smještena u različitom kontekstu dviju oprečnih južnoameričkih zemalja – usmjerila su moje interese u smjeru proučavanja hispanske kulture i književnosti. To je bilo presudno da se odlučim za doktorski studij hispanoameričke književnosti na Čileanskom katoličkom sveučilištu na kojem sam sad posvećena proučavanju prikaza odnosa motiva samoće i južnoameričkog prostora i krajolika u romanima Juana Rulfa, Aleja Carpentiera, Gabriela Garcíje Márqueza i Roberta Bolaña.
S.V.: Kakav je život u glavnom gradu Santiago de Chileu?
M.T.: Život u Santiagu odvija se u izvanrednom vremenu. Od listopada prošle godine svjedok sam, kako to mnogi Čileanci smatraju, povijesnog trenutka u kojem je cijela zemlja pogođena silovitim društvenim nemirima. Riječ je o borbi za postupnim rušenjem svih ostatka kolonijalnog modela društva, što se onda odražava u borbi za dokidanjem golemih društvenih nejednakosti, a samim tim i otvorenim prezirom prema višoj imućnoj klasi; kao i u pojavi snažnog feminističkog pokreta, kojeg treba tumačiti kao reakciju na višestoljetnu dominaciju jake muške ličnosti (macho latinoamericano) u svim segmentima javnog i privatnog života, a koji se u mnogim slučajevima, manifestira arbitrarnim neprijateljstvom prema sadašnjem muškarcu kao nositelju svih grijeha svojih prethodnika. Novi društveni i ekonomski model još se uvijek teško može nazrijeti i svi živimo u stanju iščekivanja i nesigurnosti, koji je sada dodatno naglašen pandemijom koronavirusa. Često imam dojam da su društveni nemiri u Čileu bili najava ove globalne krize i da se svijet iscrpio, umorio od sebe samog i da već neko vrijeme u svima nama tinja potreba za nečim novim. Nadajmo se boljim.
S.V.: Prije par godina, na tvoju inicijativu podignuta je bista hrvatskog profesora Rajmunda Kuparea na Sveučilištu Pontificia. Tko je bio Rajmund Kupareo i zašto je važan za Sveučilište?
M.T.: Na svečanosti koja je 2017. godine organizirana na Papinskom katoličkom sveučilištu otvorena je spomen-bista akademskog kipara Kuzme Kovačića hrvatskom dominikanskom svećeniku, književniku i pjesniku, filozofu, sveučilišnom profesoru i čileanskom akademiku Rajmundu Kupareu (Vrboska na Hvaru, 1914. – Zagreb, 1996.). Tijekom života i radu u Čileu (1950 – 1971), Kupareo je ostavio neizbrisiv trag na unapređenju humanističkih studija u toj južnoameričkoj zemlji, osnovavši 1964. godine na Katoličkom sveučilištu Institut za estetiku, jedini takav institut na području Južne Amerike, na kojem studenti stječu temeljito obrazovanje iz estetike i teorije umjetnosti, glazbe, filma i fotografije. Kupareov samoprijegoran i skroman rad samo je jedan u nizu primjera predanog i uspješnog rada brojnih Hrvata u Čileu.
S.V.: U Santiagu si na doktoratu na Sveučilištu Pontificia. Možeš li nam usporediti sustav obrazovanja u Čileu i kod nas?
M.T.: Čileanski obrazovni sustav bitno se razlikuje od hrvatskog utoliko što se u Čileu osnovnoškolsko, srednjoškolsko i sveučilišno obrazovanje plaća, i skupo. Sustav je isključiv i elitistički, pa tako djetetu iz siromašne obitelji roditelji ne mogu platiti visoke školarine potrebne za upis u dobre škole, a bez dobrih škola, teško je, gotovo nemoguće, studirati na dobrom sveučilištu. Sve nalikuje na začarani krug jer se, u konačnici, bez završenog fakulteta na dobrom sveučilištu, teško kasnije dobro pozicionirati na društvenoj ljestvici i osigurati pristojan život. Moja je sreća da studiram na najprestižnijem fakultetu u državi i Južnoj Americi, tako da radim s najboljim kolegama-studentima i profesorima. U kontaktu s njima, primijetila sam još jednu razliku. U Hrvatskoj se obrazovanje temelji na što većem usvajanju znanja, činjenica i podataka, od naših se učenika i studenata ne zahtijeva razvijanje kritičkog mišljenja niti ih se potiče i osvještava da su upravo oni ti koji bi svojim znanjima i vještinama trebali biti aktivni, živi oblikovatelji društva i kulture.
S.V.: Također se baviš i prevođenjem. Tvoj prijevod zbirke pripovijedaka Sloboda kretanja čilo-hrvatskog pisca Antonija Skármete bio je predstavljen na književnom kružoku prije par mjeseci u Santiagu. Možeš li nam reći nešto više o samom događaju?
M.T.: U rujnu prošle godine održano je predstavljanje mojeg prijevoda na hrvatski jezik posljednjeg književnog ostvarenja istaknutog i nagrađivanog čileanskog pisca hrvatskog podrijetla Antonija Skármete (1940), zbirke kratkih priča Sloboda kretanja (Libertad de movimiento), objavljenje prošle godine u Ogranku Matice hrvatske u Dubrovniku. U razgovoru sa Skármetom, bilo je riječi o poticaju i nastanku ovih pripovijedaka, o važnosti hrvatskih korijena za Skármetino književno stvaralaštvo, o osjećajima koji ga danas vežu uz Hrvatsku, ponajprije uz Brač, otok s kojeg su mu se baka i djed početkom XX. stoljeća zaputili u Čile. Ova književna večer, na kojoj su se okupili brojni pripadnici hrvatske zajednice u Santiagu, posvjedočila je da su naši iseljenici željni i suptilnijih umjetničkih programa kojima se nastoji obilježiti ličnosti presudne za hrvatski identitet u cjelini.
S.V.: Jesi li prevodila još neka djela čilo-hrvatskih pisaca?
M.T.: Za sada postoji projekt prijevoda na hrvatski knjige Rajmunda Kuparea Estetička aksiologija (Axiología estética, 1954), znanstvenog djela koje je Kupareo napisao dok je bio profesor estetike i aksiologije na Katoličkom sveučilištu. Knjiga pristupa ondašnjoj aktualnoj problematici filozofije vrijednosti s podlogom u tomističkoj tradiciji, proučavajući pojam vrijednosti u estetici kao i njezin složen odnos s drugim vrijednostima. Također, prevodim eseje meksičkog nobelovca Octavija Paza (1914-1998) o prevođenju, modernosti i problematičnom odnosu mode i obrtništva. Nadam se da će biti objavljeni u nekom od hrvatskih časopisa.
S.V.: Tko ti je najdraži čileanski pisac? Koga najradije prevodiš?
M.T.: Moj izbor je Roberto Bolaño, autor koji je u svojim romanima i pripovijestima na vjeran, originalan i dramatièno duhovit naèin uspio prodrijeti u sve ponore latinoamerièkog kozmosa. Uranjajući u njegov književni svemir, čitatelj može doživjeti svu napetost, tragičnost, apsurd ovog kontinenta koji se, poput svakog provincijskog prostora, neprestano bori sa svojim vlastitim duhovima iz prošlosti.
S.V.: Kakvi su tvoji planovi za budućnost? Ostaješ u Čileu ili se ipak jednom misliš vratiti u Hrvatsku?
M.T.: Voljela bih neko vrijeme provesti u Španjolskoj, zemlji odakle je, za svakog hispanista, “sve krenulo”. Svakako bih voljela doprinijeti razvoju hispanistike u Hrvatskoj. Materijala za rad ima jako puno. Osjećam se pozvanom i dužnom djelovati na otkrivanju ove velike, beskrajno uzbudljive i, osim nekih općih mjesta, nama još uvijek nepoznate kulture i književnosti.
Tekst i fotografije: Sara Večeralo