Izložba pod nazivom ‘Sloboda je rijetka ptica’otvara se 21. lipnja u Münchenu, uoči planiranog pristupanja Hrvatske Europskoj uniji
Izložba Ivana Kožarića pod nazivom ‘Sloboda je rijetka ptica’, otvara se 21. lipnja i traje do 22. rujna, u Haus der Kunst u Münchenu.
‘Ja nisam umjetnik, ali sam zato loš kipar. Istražujući došao sam do toga da mogu reći da sam na tragu umjetnosti i to mi je dosta.’ (Ivan Kožarić, 1971.)
Ivan Kožarić (rođen 1921. u Petrinji, živi i radi u Zagrebu) diplomirao je krajem 40-ih godina prošlog stoljeća na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Postao je jedan od najutjecajnijih postavangardnih umjetnika u nekadašnjoj Jugoslaviji. ‘Sloboda je rijetka ptica’ predstavlja šest desetljeća njegova kompleksnog umjetničkog rada i do danas je najobuhvatnija pregledna izložba posvećena umjetniku izvan njegove rodne Hrvatske.
Kožarić nikad nije skrivao karakter svojih radova, prerađujući starija djela ili nanovo obrađujući prijašnje zamisli. Kako bi se istaknula njegova spontanost i otvorenost, izložba je organizirana prema tematskim poveznicama u njegovu radu, a ne kronološki, stilski ni razvojno.
Središnja tema skulptura iz 50-ih godina ljudski je lik u mnogim vidovima, uključujući torzo, glavu i portret. Kožarić je vrlo rano započeo eksperimentirati i s apstraktnim oblicima i idejama (‘Osjećaj cjeline’, 1953/54), intuitivno propitujući razlike između figuracije i apstrakcije, no isto tako, odbijajući se opredijeliti.
Krajem 1959. proveo je šest mjeseci u Parizu, gdje je oblikovao skulpturu ‘Unutarnje oči’ (1959/60), ovalno lice iz kojeg na mjestu očiju, iz unutrašnjosti glave dva tanka štapa poput ticala izbijaju prema gledatelju. Ta skulptura bila je početak umjetnikova sve većeg zanimanja za negativni volumen i pogled usmjeren prema unutra. Nakon povratka 1960, pridružio se Gorgoni, avangardnoj skupini koja je eksperimentirala s apsurdnim, nematerijalnim i metafizičkom ironijom. U skladu s njihovim vjerovanjem da se umjetnička aktivnost ne smije manifestirati umjetničkim djelom, radovi i pristupi članova Gorgone često su bili prolazni: susreti, sastanci, šetnje, pisma i misli mjeseca, kao i samoorganizirane i privatno financirane izložbe. Zbog toga su bili vrlo bliski konceptualnoj umjetnosti.
Grupa je objavljivala ‘antičasopis’ čiji koncept je bio knjiga umjetnika. Ta je publikacija imala pionirsku ulogu u međunarodnim razmjerima. Neke brojeve dizajnirali su Dieter Roth, Harold Pinter i Victor Vasarely; u planu su bili i prilozi Roberta Rauscheberga i Yvesa Kleina, ali to se nije ostvarilo.
Stvorena tijekom Kožarićeve gorgonske faze, djela iz ciklusa ‘Oblici prostora’ oblikovana su kao replika urbanih šupljina i praznina – negativa volumena koji se pretvaraju u pozitive. Kožarić je 1963. napisao: ‘Kolektivno učiniti odljeve u gipsu unutrašnjosti glava svih gorgonaša, nitko ne može biti oslobođen. Učiniti, diskretno, odljeve unutrašnjosti nekoliko značajnih automobila, unutrašnjosti garsonijera, stabala, unutrašnjost jednog parka itd. Uglavnom svih značajnih šupljina u našem gradu.’ U skladu s tim nastajali su uglavnom apstraktni, obli oblici kao kiparska realizacija ideje praznine.
Članovi Gorgone više su vrednovali ideju izvođenja umjetničkog djela nego samo djelo kao tradicionalnu formu. U svojoj skici iz 1960. ‘Neobični projekt – rezanje Sljemena’ Kožarić je predložio da se izreže, odnosno kiparski obradi planina pokraj Zagreba. Projekt, kojeg bi se danas moglo smatrati ranim primjerom land arta, postojao je kao oslikana fotografija i kao model u obliku skulpture. Krajem 70-ih godina nastavio je istraživanje urbanog prostora: prijedlozi za monumentalne intervencije također postoje samo kao skice, uglavnom kao oslikane fotografije. Radom ‘Nazovi je kako hoćeš’ potkopava pojmove monumentalnosti i reprezentativnosti. Umjesto da uljepša prometni otok, skulptura je prepriječila cestu poput kakva golemog apstraktnog diva. Umjetnikovi prijedlozi za urbane intervencije samo su srce izložbe.
Kožarićeve tekstualne skice, obično kratke, rukom pisane napomene, nastaju kao izraz umjetnikova trenutnog duhovnog i kreativnog stanja (‘Bože, koliki si! 31. 1. 2000.’). Često izražavaju plodna proturječja, kao i propitivanje vlastitog položaja (“Kad bih više radio vidim da bi mogao stvoriti nešto dobro, pravo napraviti. To me plaši! I. K. 87”).
Kožarić je 1971. odlučio oslikati svoj atelje zlatnom bojom, uključujući vrata, pod, svoje cipele, kutije šibica, ormar i skulpture iz raznih stvaralačkih razdoblja. Tom akcijom negirao je nepromjenjivost umjetničkih djela i izveo afirmativnu gestu usmjerenu prema svim drugim objektima: stvari koje se smatralo bezvrijednima može se u svakom trenutku pretvoriti u umjetnost – i obratno, vrijednost umjetnosti uvijek je moguće dovesti u pitanje.
Svojom skepsom prema pravilima i hijerarhijama u gledanju umjetničkih djela, Kožarić je doslovno postavio naglavce sve danosti u povijesti umjetnosti. Za Venecijanski bijenale 1976. priredio je zbirku svojih glavnih skulptura i nemarno ih nagomilao. Kasnije je objasnio da se ‘Hrpa’ razvila zbog uvjerenja da bi mogao baciti sve što je dotad stvorio, te u budućnosti načiniti još bolje skulpture. Zamisao “Hrpe” prvi put se pojavila početkom 70-ih godina u radu ‘Pinkleci’, zamotuljcima koji su bili ispunjeni krhotinama nekih ranijih djela i svakojakim predmetima iz umjetnikova ateljea kao metafora za kretanje u nove početke i ostavljanje stvari iza sebe. Motiv gomilanja predstavljen je na izložbi i njegovim asamblažima s kraja 70-ih godina, koji su najčešće nastajali od predmeta iz svijeta svakodnevice.
Za izložbu krajem 1993/početkom 1994. u zagrebačkoj galeriji Zvonimir, na poticaj kustosa Antuna Maračića, Kožarić je prenio sadržaj cijelog svog ateljea u galeriju, gdje je tijekom izložbe nastavio raditi. Čitav atelijer ponovno je predstavljen 2002. godine na Documenti 11. Nakon 2007, kad je grad Zagreb otkupio njegovo djelo i povjerio ga na čuvanje Muzeju suvremene umjetnosti, Kožarić je inicirao nekoliko transformacija tog prostora, koji sadrži nešto više od 6.000 radova. Na izložbi će biti predstavljeno oko 360 radova iz Atelijera Kožarić, uz posudbe iz velikih javnih i privatnih zbirki.
Budući da Kožarić neprekidno propituje svoja postignuća i ostaje nepristran u odnosu na svoj rad, pojam ‘slobode’ često se pojavljuje u opisima njegovih djela. I sam naslov izložbe odnosi se na umjetnikovu izjavu iz 2012, a posredno se referira i na njegovu izjavu iz 1976. kada je ‘Uredu za oduzimanje slobode, adresa i grad nepoznati’ iznio zahtjev da ga riješe od tog čudovišta na neki blaži način: ‘ili da mi je oduzmete ili da oduzmete mene njoj…’
Izložba će se otvoriti uoči planiranog pristupanja Hrvatske Europskoj uniji.
(Culturenet.hr)