Ugledna lingvistička serija De Gruyter Mouton postoji dvanaest godina, a među sedamnaest svezaka nedavno je objavljen zbornik posvećen hrvatskome jeziku, točnije hrvatskim govorima u dijaspori. Istaknuti australski lingvist Jim Hlavac iz Melbournea, otkriva nam pojedinosti o svojoj vlastitoj jezikoslovnoj karijeri i timu jezikoslovaca koji pišu o hrvatskome jeziku u dijaspori. Hlavac je u suradnji s profesoricom Dianom Stolac s riječkog sveučilišta okupio vodeće filologe dodirne koratistike međunarodnoga ugleda
Serijska publikacija Language Contact and Bilingualism, koju uređuje Yaron Matras, svoj je 17 svezak posvetila govornicima hrvatskog jezika u inozemstvu pod naslovom Diaspora Language Contact, The Speech of Croatian Speakers Abroad. Jednog od priređivača toga sveska kroatističkih radova Jima Hlavaca (Sveučilište Monash, Melbourne) zamolili smo da nam kaže što je sve opisano iz perspektive dodirnog jezikoslovlja kad je u pitanju hrvatski jezik u dijaspori na četiri kontinenata.
Profesora Hlavaca imali smo čast upoznati u Zagrebu na 1. Hrvatskom iseljeničkom kongresu, i doznati što ga je nakon studija u Beču odvelo na australsko sveučilište, te na koja se znanstvena polja usredotočio!?
Studirao sam u domovini germanistiku i lingvistiku i diplomirao na temu njemačkog govora naših ljudi na tzv. privremenom radu u inozemstvu odnosno gastarbajtera u Njemačkoj uoči devedesetih. Veliku ulogu u pronalaženju ispitanika su igrali moji rođaci u gradu Offenbachu pa sam upoznao ne samo Njemačku, odnosno tadašnju Zapadnu Njemačku već i situaciju i način života ljudi s prostora bivše jugoslavenske federacije, uključujući gastarbajtere s teritorija Republike Hrvatske. Usavršavao sam se na Svučilištu u Beču, gdje je djelovao znameniti jezikoslovac Radoslav Katičić, davne 1990. Slijedi jednogodišnje usavršavanje na Pedagoškom fakultetu Sveučilišta u Melbourneu gdje, stekavši „The Graduate Diploma in Education“, postajem nastavnik engleskog kao stranog jezika u jednoj melnburškoj srednjoj školi, a u koju u to doba počinju pristizati ratne izbjeglice iz Hrvatske i BiH. Sjećam se da sam toj djeci (a ponekad i njihovim roditeljima) neko vrijeme bio, ne samo učitelj, već i tumač, socijalni radnik, riječju Katica za sve! Istodobno s radom u toj školi, dopisnim sam putem studirao nekoliko kolegija sa kroatistike i lingvistike na Sveučilištu Macquarie u Sydneyju i stekao „Grad. Diploma of Arts“. Godine 1996. upisao sam doktorat koji sam 2000. god. obranio na Sveučilištu Monash u Melbourneu. Sredinom 2000-ih sam postao predavačem (lecturer) na Filozofskom fakultetu tog istog sveučilišta, a od 2012. sam viši predavač na Odsjeku za prevođenje.
SOCIOLINGVISTIČKO OKRUŽJE ISELJENIKA
De Gruyter Mouton jedan je od vodećih svjetskih izdavača u području lingvistike i komunikologije – kako ste uspjeli izdavača zainteresirati za dodirnu jezikoslovnu kroatistiku, odnosno hrvatski jezik u višejezičnome okružju!?
Uz suradnju s profesoricom Dianom Stolac sa Sveučilišta u Rijeci podnio sam detaljni nacrt znanstvenoga zbornika (2015.) koji je imao cilj dokumentirati govor hrvatskih iseljenika i njihovih potomaka u većem broju zemalja od Zapadne Europe do Južne i Sjeverne Amerike do Australije. Posebno mi je bilo važno da se ljudi i njihovi govori snimaju kako bi se došlo do sociolingvističkih podataka o govornicima koji pripadaju što većem broju generacija. Lingvistički korpusi su izuzetno važni u opisivanju manjinskih govora jer pružaju empirijske podatke o tome kako je zapravo „na terenu“ u tim hrvatskim zajednicama diljem svijeta. Uz opis hrvatskih govora u tim zajednicama bilo nam je važno da imamo i sociolingvistički prikaz sredina u kojima govornici žive. To znači da imamo statistike o broju naših ljudi u tim zemljama, koliko otprilike ima i govornika hrvatskog jezika, kakva je infrastruktura što se tiče škola, kulturnih udruga, sportskih klubova i vjerskih ustanova koji – ili njeguju hrvatski jezik ili u kojima se naši ljudi druže itd. To daje neki društveni okvir u kojemu se može bolje razumjeti zašto i kako se određene promjene u jeziku mogu dogoditi. Presudnu odluku za izdavača je imala povezanost ove tematike sa suvremenim teorijama i modelima u kontaktnoj lingvistici. Naš inovativni nacrt je upravo to predočio da želimo istražiti ono što se događa s hrvatskim jezikom kao sredstvom komuniciranja među ljudima koji su ili rođeni u Hrvatskoj ili Bosni i Hercegovini ili odrastaju izvan Republike Hrvatske gdje je dominantan jezik u sredinama u kojima žive engleski, njemački, talijanski, norveški ili španjolski. Najavili smo da također želimo vidjeti događaju li se slične ili čak identične promjene kod ljudi koji žive po posve različitim zemljama u višejezičnome okružju. Ili je češći slučaj da su te promjene zapravo specifične tim domicilnim sredinama. Na kraju smo najavili da ćemo učiniti sve te razne korpuse dostupnima cjelokupnoj znanosti da bi drugi znanstvenici imali primjere i relevantnu recentnu građu iz hrvatskog kao nasljednog jezika. Hrvatski tako može stajati uz bok drugim jezicima koji su dobro proučavani kao jezici iseljeničkih zajednica poput njemačkog, talijanskog, kineskog jezika i tako dalje.
JEZICI U DODIRU
Predstavite ukratko znanstvenike čiji su radovi uvršteni u Zbornik, je li bilo teško pronaći lingviste koji se bave hrvatskim dodirnim jezikoslovljem?
Većina autora i autorica uvrštenih radova u zborniku djeluje na sveučilištima diljem Hrvatske. Suurednica Diana Stolac je s Odsjeku za kroatistiku na Sveučilištu u Rijeci i suautorica je uvodne studije i teksta o govoru naših ljudi u Australiji. Uključeni su filolozi s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, kao što su Aleksandra Ščukanec na Katedri za njemački jezik, Nada Županović Filipin na Katedri za talijanski jezik i Anita Skelin Horvat, Maša Musulin i Ana Gabrijela Blažević na Katedri za španjolski jezik. Sa splitskoga sveučilišta uključena je Ivana Petrović sa Odsjeka za engleski jezik i književnost, dok su nam se sa Sveučilišta u Zadru pridružile Marijana Kresić Vukosav i Lucija Šimičić sa Odjelu za lingvistiku. U timu je istaknuta istraživačica hrvatskih iseljeničkih govora u SAD-u Dunja Jutronić, koja trenutačno živi i radi na relaciji Brač-Rijeka-Maribor. Iz ostalih europskih zemalja stižu Vesna Piasevoli sa Sveučilišta u Trstu, Hanne Skaaden s Oslometa – Storbyuniversiteteta u Norveškoj, a Walter Breu je fillog sa Sveučilišta u Konstanzu, dok je Dora Vuk sa Sveučilišta u Regensburgu. Tu su lingvisti svjetskog ranga kao što je Victor Friedman sa Sveučilišta u Chicagu dok posebno mjesto zauzima Carol Myers-Scotton s Michigan State University koja je vodeći stručnjak u akademskoj disciplini kontaktna lingvistika. Imali samo veliku sreću kada nam se priključila poznata specijalistica za proučavanje jezika u kontaktu Sarah Thomason sa Sveučilišta u Michiganu koja nam je napisala predgovor. Sarah Thomason je dobro upoznata s hrvatskim jezikom jer je boravila godinu dana na našim otocima istražujući čakavske dijalekte nakon što je dobila Fulbrightovu stipendiju. Jednog kolegu bih želio posebno istaknuti, Hans-Petera Stoffela koji se kao rusist odselio iz rodne Švicarske na Novi Zeland i tamo naučio i proučavao hrvatske iseljenike iz srednje Dalmacije. Ti naši iseljenici su se otisnuli u svijet krajem 19. i početkom 20. stoljeća i nastanili su se u kraju sjeverno od Aucklanda. Bavili su se ribolovom, vinogradarstvom i poljoprivredom. Hans-Peter Stoffel je napisao 30-ak radova koji opisuju njihove govore, tj. način kako su stariji govorili hrvatski uz korištenje raznih engleskih riječi i konstrukcija iz svoje neposredne okoline, dok su mnogi iz mlađih generacija govorili hrvatski samo djelomično i dosta često bi se znali prebacivati s jednog jezika na drugi. Njegove studije s Novog Zelanda za mene su bile velika inspiracija i poticaj da se nešto slično napravi na osnovi više studija iz različitih zemalja.
Molim Vas, predstavite seriju u kojoj su objavljeni radovi – njezin značaj i utjecaj u globalnoj akademskoj zajednici.
Serija u kojoj je zbornik objavljen zove se „Language Contact and Bilingualism” iliti “Jezični kontakt i dvojezičnost“ kod uglednog akademskog nakladnika u Berlinu, De Gruyter Mouton. Seriju uređuje kontaktni lingvist svjetskog ranga, profesor emeritus Yaron Matras sa Sveučilišta u Manchesteru. Serija postoji 12 godina i u njoj je objavljeno 20-ak knjiga što znači da godišnje iziđe najviše dva zbornika. Ovu seriju kao i ostale serije u području lingvistike ovog nakladnika prate sveučilišne knjižnice i druge znanstvene institucije. Po mojoj procjeni, ta serija kao i sve publikacije tog nakladnika imaju značajan utjecaj.
U čemu se sastoji inovativnost ovoga zbornika u odnosu na sociolingvističke opise hrvatskog jezika, odnosno jezike u kontaktu?
Inovativnost ovog zbornika ogleda se u „polaznoj točki“ za opisivanje građe „običan govor naših ljudi”, tj. bilo koji hrvatski govor, dijalekt ili narječje koje se govori u Hrvatskoj ili u krajevima u susjednim zemljama u kojima Hrvati višestoljetno žive kao etnička manjina. Dakle, ne bilježimo „odstupanja” od standardnog jezika nego je naša „mjerna točka” bilo koji vernakular koji se govori u migrantskoj destinaciji. Kada smo prikupili sociolingvističke pokazatelja, pokušali smo detektirati koje jezične pojave se mogu pripisati novoj okolini i većinski nehrvatskom jezičnom okruženju. U nekim slučajevima autori radova su morali posezati za opisima iz prošlosti. Naprimjer, na Novom Zelandu je jedan govornik rekao sljedeće: Sin mi je paso sve ežame (‘Sin mi je položio sve ispite’). Na prvi pogled izgleda da je utjecaj engleskog glagola to pass presudan u analizi ove rečenice. Međutim, u kraju iz kojega dida ovog govornika vuče svoje korijene baš se tako govorilo prije 100 godina. Dakle, u tom dijelu Dalmacije glagol pasat od venecijanskog talijanskog spassare imao je značenje položiti (ispit). To se podudara s engleskim homofonom to pass, tako da je objašnjenje zašto govornik tako govori moralo uključivati ta dva utjecaja.
Drugi slučaj je primjer prebacivanje jezika, ‘code-switching’, npr.: kroz te probleme.. znaš, deal with the problems, kako bih rekao… gdje imamo prijelaz s hrvatskoga na engleski, a onda opet natrag na hrvatski na kraju rečenice. U usporedbi s time imamo i konstrukcije koje su ‘prevedene’ s drugog jezika, npr.: Onda mama nije htjela doći mene dobit prema engleskom obliku ‘come and get me’ umjesto Onda me mama nije htjela pokupiti. Takve se primjere može promatrati s više aspekata. Primjer prebacivanja na engleski jezik može se analizirati kao primjer naglašavanja značenja prijašnje rečenice ponavljanjem može imati svoju retoričku funkciju: govornik često koristi prijelaze na drugi jezik kao sredstvo za isticanje nečega. Isti primjer se može protumačiti kao primjer izražavanja identiteta gdje pripadnik druge generacije u prisutnosti drugoga govornika iz druge generacije kao najprirodniju varijantu koristi dvojezični govor, dakle dominantan hrvatski govor uz učestalo korištenje drugog jezika. Isti se primjer može objasniti kao privremenu nespobnost da se u tom trenu sjeti iste konstrukcije na hrvatskom, dakle suočiti se s problemima, pa se koristi konstrukcija koja je tom govorniku nekako više ‘pri ruci’ i riječi koje su slijedile kako bih rekao funkcioniraju kao ‘isprika’ koja mu ‘čuva obraz’ jer možda misli da nije baš dobro što govori engleski dok ga druga osoba snima kako ‘govori hrvatski’. Ima i mogućih objašnjenja s psiholingvističkog i sociolingvističkog aspekta. U većini slučajeva naši autori i autorice analizirali su intonacijska i prozodijska kao i mikrosocijalna obilježja kako bi došli do svojih zaključaka.
U slučaju prevedene konstrukcije, Onda mama nije htjela doći mene dobit dosta je vjerojatno da oblik engleske glagolske konstrukcije utječe na način kako ta osoba mentalno zamišlja, koncepira to značenje kada govori hrvatski tako da se engleski uzorak ‘prilijepi’ na hrvatske oblike. Postoji ideja da za neke govornike takve prevedenice funkcioniraju kao način kako bi oni mogli nastaviti govoriti bez prebacivanja na engleski. Iako se možda ne žele prebaciti na engleski, koncepcijski model te rečenice preuzet je djelomično iz engleskog jezika.
Inovativnost ovog zbornika očituje se i u analizi sintaktičke razine u odnosu na korištenje padežnih oblika da se otkrije mijenja li se padežni sustav ili ne u hrvatksome jeziku. U Hrvatskoj vlada mišljenje da je padežni sustav jedan od „ranjivijih” dijelova našega jezika kada su govornici u kontaktu s drugim jezicima koji nemaju takav padežni sistem. Empirijski podaci pokazuju da nema baš puno dokaza za takvo mišljenje. Odstupanja od očekivanih padežnih nastavaka ima u nekim primjerima. Ali u skoro 90% imeničkih skupina morfologija se poklapa s obilježjima govora kraja iz kojega su govornici podrijetlom. Statistički gledano, pragmatika je dosta „ranjivija” od sintakse pa će mnogi iseljenici, naprimjer u Njemačkoj ili Austriji, brže početi koristiti ja kao potvrdni odgovor umjesto da, nego, recimo sklanjati imenice i zamjenice s promijenjenim sufiksima. Zanimljivo je da kod zamjenica skoro nema nikakvih primjera odstupanja od normi koje vladaju u lokalnim govorima u domovini.
Ustanovili smo da imamo određeni broj slučajeva upotrebe riječi „jedan” u funkciji neodređenog člana. U domovinskom hrvatskom jeziku imamo primjere gdje se “jedan” upotrebljava na način da skoro funkcionira kao član, npr. To je ona čula od jedne njezine prijateljice. Ali u Argentini gdje je hrvatski u kontaktu sa španjolskim, dakle jezikom s najrazvijenijim sustavom mogućih oblika za određeni i neodređeni član, imamo primjer Sada su dobili jednu pomoć iz Hrvatske prema obliku una ayuda odn. una asistencia u španjolskom jeziku. Morfosinktaktičke se osobine tako prenose s dominantnijeg jezika u društvu na manjinski hrvatski jezik. Slične pojave su zabilježili drugi kontaktni lingvisti koji su istraživali poljski u Njemačkoj ili ruski u Americi.
GOVORNICI HRVATSKOG S ČETIRI KONTINENATA
S obzirom na raširenost i brojnost hrvatske dijaspore na četiri kontinenta – hrvatski jezik se pokazao kao izvrstan istraživački potencijal u vrlo složenom položaju slavenskih jezika s obzirom na utjecaje iz germanskih, romanskih i anglofonih jezika, zar ne?
Da, u slučaju hrvatskog jezika imamo situaciju da se možemo referirati na ono što se već dogodilo s drugim iseljeničkim skupinama s naših prostora koji su otišli davno prije ovih koji su se iselili tijekom 20. i sada početkom 21. stoljeća. Riječ je o gradišćanskim i moliškim Hrvatima i promjene u njihovom jeziku zbog kontakta s jezicima s kojima su oni u dodiru – njemačkim i talijanskim – mogu nam biti pokazatelj za ono što se događa s hrvatskim jezikom u drugim sredinama, ali opet u kontaktu s drugim germanskim i romanskim jezicima. Po tome je hrvatski jezik jedinstven jer ne postoji drugi slavenski jezik čiji su govornici pripadnici autohtone manjine koja u tim zemljama postoji već nekih 500 godina. Iz tog razloga nam je bilo važno imati dijakronijsku perspektivu, tj. povijesni slijed u razvitku jezičnih pojava. To je vrlo važna podloga za prezentiranje sadašnjega „stanja stvari“ u raznim sredinama istovremeno, što se zove sinkronijska perspektiva.
Koliko je govornika, prema vašim procjenama, hrvatskoga jezika u prostorima na četiri kontinenta i u zemljama u kojima su provedena istraživanja!?
Teško je procijeniti koliko ima govornika hrvatskog jezika među onih 2,9 milijuna ljudi hrvatskog podrijetla koji žive na ova istraživana četiri kontinenta. Mnogi autori i autorice ovog zbornika spomenuli su da su u fazi prikupljanja snimaka i podataka od naših iseljenika i njihovih potomaka svako malo nailazili na ljude koji su rekli da ne znaju hrvatski. Možda kod nekih postoji određeni strah, posebno kod nekih mladih, gdje ljudi misle da ne govore hrvatski „dovoljno dobro“ ili zbog osjećaja straha ili nelagode da se radi o testiranju njihovog znanja standardnog oblika hrvatskog jezika ili tome slično. Ali kod nekih se stvarno radi o ljudima čiji su roditelji govorili neki drugi jezik kod kuće i time kao djeca, oni nisu imali priliku, potreban jezični „input“ da nauče hrvatski. Takva je situacija kod potomaka treće, četvrte pa i pete generacije u zemljama poput SAD-a ili Čilea kamo su naši ljudi počeli odlaziti prije 150 godina pa i ranije. U zemljama gdje su hrvatske zajednice dosta stare i u kojima nije bilo značajnijih novih valova useljavanja u posljednjih 50 godina razina poznavanja jezika opada. Možda su se zadržale neke riječi za oslovljavanje starijih članova širih porodica kao što su „nana“ i „dida“ ili za neke naše kulinarske specijalitete kao što su „sarma“ ili „pita“ ali uglavnom kroz generacije, obično s druge na treću generaciju, jezik se polako gubi. U zemljama u kojima živi razmjerno mlada dijaspora kao što su Irska i Švicarska, ili u zemljama u kojima je hrvatska iseljenička zajednica velika sa značajnim brojem pripadnika prve, druge pa i treće generacije poput Njemačke ili Austrije hrvatski se jezik još dobro čuva. S obzirom na sve ove okolnosti dopuštamo si procjenu da od tih 2,9 milijuna naših ljudi u svijetu možda oko 2 milijuna zna hrvatski jezik.
Kakav je položaj hrvatskoga jezika danas u Australiji?
Australija je zanimljiva po tome što je priznala hrvatski kao samosvojni jezik već 70-ih godina prošlog stoljeća. Zbog lobiranja hrvatske zajednice, tadašnja je savezna vlada (kada je usvojen The Galbally Report, 1978.) počela s distribucijom informacija putem posebnih brošura i tekstova na hrvatskom jeziku za nove doseljenike. Poslije toga uslijedilo je priznanje hrvatskog jezika kao maturalnog predmeta u srednjim školama i s posebnim radio-satovima na hrvatskom na državnoj razini krajem 70-ih godina. Australski ministar useljeništva Ian McPhee odobrio je hrvatskoj zajednici u Australiji pravo na upotrebu materinskog jezika na svim razinama 15. listopada 1980. Imamo radijske i televizijske programe diljem zemlje. Imamo kolekcije knjiga na hrvatskom jeziku u mnogim lokalnim knjižnicama. Imamo prijevode na našem jeziku s informacijama o uslugama koje pružaju državne, pokrajinske i lokalne službe. Ti prijevodi su pisani tekstovi, audio- ili videosnimci ili druge vrste elektroničkog sadržaja. Imamo mrežu hrvatskih subotnjih škola koju financiraju državne vlasti, ali uočavamo starenje naše zajednice i situaciju u kojoj oni koji su došli kao mladi odrasli tijekom 60-ih i 70-ih godina prošloga stoljeća polako odlaze s ovog svijeta. Svakih pet godina imamo popis pučanstva i jedno od pitanja u njemu je „koji jezik govorite kod kuće?“. Imamo lagani pad u broju onih koji su izjavili da govore hrvatski kod kuće u popisu iz 2016. god. s 56.885 ljudi u usporedbi s 63.617 govornika 10 godina prije iz 2006. Ove brojke ne održavaju pravo stanje jer ne obuhvaćaju mnoge ljude, pogotovo one iz druge generacije koji su naučili hrvatski od svojih roditelja i odrasli s tim jezikom kao sredstvom komunikacije kod kuće i koji sada nakon što su se iselili iz roditeljskog doma više ne govore hrvatski kod kuće, ali ipak znaju taj jezik i obično ga jako dobro govore.
S vremenom svjedočimo sve manjem broju zabava, priredbi, proslava itd., koje su često znale organizirati razne hrvatske udruge bez obzira jesu li bile kulturnog, sportskog, vjerskog, političkog ili pokrajinsko-zavičajnog karaktera. Manifestacije koje organiziraju udruge kojima upravljaju mlađi članovi hrvatske zajednice kao što je Croktoberfest – lokalno hrvatsko izdanje poznatoga bavarskog festivala – imaju sadržaj koji je jednim dijelom na engleskom jeziku za širu australsku publiku uz nastupe lokalnih pjevača i glazbenika koji pjevaju i hrvatske i engleske pjesme. Dakle, uočava se promjena od situacije do prije 20 godina gdje su dominirali pjesme, javne tribine, predavanja itd. na hrvatskom jeziku do danas gdje oni koji nastupaju ili prezentiraju zabavni sadržaj sve više koriste engleski jezik. Drugi primjer je udruženje uspješnih poslovnih žena hrvatskog podrijetla u kojemu je engleski dominantan jezik. Sa sve manjim brojem maturanata koji uče hrvatski imamo rizik da ćemo izgubiti akreditaciju za hrvatski kao školski predmet ako broj učenika padne ispod minimalnog broja. Dakle, situacija nije ružičasta, ali s druge strane, mnogi mladi ljudi, čak i oni iz treće generacije, ulažu velike napore da govore hrvatski jezik kod kuće i da prenesu jezik na sljedeću generaciju. Mislim da će se hrvatski jezik govoriti još dosta godina ovdje pod južnim križem.
Razgovarala: Vesna Kukavica
Foto: R. P.
Potpisi fotografija:
Naslovnica zbornika – Dijaspora i jezični kontakt, Govor izvornih govornika hrvatskoga jezika u inozemstvu
Dr. sc. Jim Hlavac, Sveučilište Monash, Melbourne
Urednički dvojac dr. sc. Diana Stolac (Sveučilište u Rijeci) i dr. sc. Jim Hlavac, (Sveučilište Monash, Melbourne)
