Matićevu prvu knjigu poezije pisanu na nizozemskom objavljuje IkIndeknipscheer. Zagrebački pjesnik i esejist živi u Hillegomu u Nizozemskoj.
U Nizozemskoj je izašla zbirka poezije “Haarlem Nocturne” Đorđa Matića, (izdavač: Indeknipscheer). Pjesnik i esejist Ðorđe Matić (Zagreb, 1970) živi u Hillegomu, Nizozemska.
Kritičari o knjizi:
“‘Pjevam druge gradove/jer svoj više ne mogu’, jedan je od stihova u “Haarlemskom nokturnu”. Baš kao i u naslovu zbirke, tako se i u pjesmama čuju melankolija, noć i snovitost, a kroz njih i odsustvo domovine te pitanja koja idu uz egzil. Jer, kako se postaviti najprije spram toga drugoga, “bučnog” jezika, ili spram stotina verzija izgovora vlastitog imena?
Đorđe Matić u svojoj prvoj knjizi pisanoj na nizozemskom kaže:’egzilant je također virtuoz disonance/ autist// osramoćeni pravednik// bez dozvole boravka’, što dokazuje i drugi ciklus u knjizi, pod nazivom “Plavo”, koji govori o jazz-muzičarima također nekada izguranim na marginu, bilo zbog podrijetla, boje kože ili zbog same muzike. Nije slučajno onda i da je naslov ‘Haarlem Nocturne’ parafraza jednog od najpoznatijih jazz-standarda.
Nokturnalna atmosfera čuvene kompozicije osjeća se jasno u seriji pjesničkih portreta legendarnih jazzera o kojima Matić pjeva: tu su Miles Davis, Chet Baker, Thelonious Monk, Billie Holiday, John Coltrane, Ben Webster, zvučna imena i snažne pjesme, kao da su ispisane na koži pjesnika ” , kaže Peter de Rijk.
“Emigrantski rječnik natapa poeziju Đorđa Matića: granice, strah, policija, tajno, izgubljeno, metro. Miris hrvatske lavande progoni ga u unutarnjim slikama, a u duši razgovara s bistom na trgu grada Haarlema u njegovoj “splendid isolation” atmosferi. U Matićevim poetskim improvizacijama vibrira jazz: duge linije, stihovi od jedne riječi, produžene rečenice, gomilanje zavisnih rečenica, obimne strofe…
Matićev “Haarlemski Nokturno” putovanje je kroz vlastite unutarnje predjele, kroz Nizozemsku i Balkan. ‘Tko sam’, pita se on iz toga, maštovito i čuvstveno obznanjujući svoju melankoliju. Gotovo kao da ih dodiruje prstima, ispituje biografije jazz-veličina kao što su Miles Davis, Ben Webster i Chet Baker, a ono što pronalazi zaodijeva u vlastito ruho toga kako preživjeti kao pjesnik-egzilant i sanjar.
Razumno rasuđujući, ritmično se moleći, udarajući plahovito, on pušta na slobodu svoje sebstvo koje je ostalo bez korijena. Njegov europski, migrantski “beat” spaja u jedno Sjever i Jug”, kazuje Koos van den Kerkhof.
(www.hrvatskodrustvopisaca.hr)