Umirovljeni liječnik Darko Jelinčić u rodnim je Postirama, na mjestu očeva maslinika, izgradio crkvicu kao zahvalu Bogu za sve što mu je u životu podario, za uspomenu za život koji je proživio, uvijek s mislima na njegov škoj.
Projektanti crkve, arhitekti Hrvoje Marinović i Ana Tomšić nadahnuće za postirsku crkvu našli su u starohrvatskoj tradiciji, a isklesali su ju meštri Mate Jelinčić i Nikola Pavišić koristeći trogirski, brački i veronski kamen. Pred crkvom je veliko zvono, stotinjak kilograma teško, naručeno u jednoj od najboljih europskih ljevaonica – De Poli iz Vittorio Veneta.
– Crkva je doslovno uklesana u kamenu i iz kamena je nikla. Dok se radilo, dolazio sam po šest puta na dan, a sada sam svaki dan tu. Makar da zalijem biljke. I nema sretnijeg čovjeka od mene, ispunio sam svoju životnu želju, svojim Postiranima ostavit ću ovu crkvu koja možda nije najveća, ali je u nju uložen maksimum koji može jedan mali čovjek poput mene dati. Ona je, rekao sam vam već, moj uzvrat Gospodinu za sva dobra i za svu sreću koju mi je kroz život dao. Jer bio je to jedan čudesan i lijep život, uvijek s mislima na moj škoj – kaže dr. Darko Jelinčić.
– Rođen sam u težačkoj familiji od oca Jakova i majke Franke rođene Šantić. Moj je otac bio vrijedan težak, imali smo u to siromašno poratno doba punu konobu uja, vina, rakije, prošeka, ali nismo je imali kome ni prodat ni darovat. Mene je vuklo dalje od toga. Rekao sam ocu kako bi volio svršiti skule u Split. Možda mu i nije bilo pravo, ali ipak je pristao i upisao sam Gimnaziju “Ćiro Gamulin”, slikar Josip Botteri Dini bio je razred ispred mene, odavna se mi poznajemo. Dobro sam učio, a dobro sam i igrao nogomet, bio sam golman postirskog kluba “Kolektivac” pa sam dolazio u Postira dva puta tjedno igrati utakmice, rekao je Darko.
– Kad sam završio gimnaziju, odlučio sam ići dalje, u inozemstvo, posjetio sam don Ivana Ostojića u Parizu, no niti su mi se svidjeli Francuzi niti francuski, a želio sam biti bliže kući. Tako sam u Beču upisao medicinu, a nisam znao ni riječ njemačkoga. Strašno sam se mučio s tim, ali bio sam uporan i savladao i jezik i fakultet. Upoznao sam i suprugu Tajanu rođ. Bobanović, rodom iz Trpnja, studirala je biokemiju, što je strašno težak fakultet, a vjenčali smo se kao studenti i dobili dvije kćeri. Sve je nekako dobro išlo uz puno truda i učenja. Nakon fakulteta radio sam kao liječnik obiteljske medicine, pa specijalizirao ginekologiju i porodiljstvo i ostao cijeli radni vijek u istoj bečkoj bolnici Allgemeines Krankerhaus der Stadt Wien koja je ujedno i univerzitetska, pa sam i predavao kao profesor sve do prije tri godine. U Austriji sam bio visoki državni činovnik, dobio sam dva odličja – govori Darko.
Crkvicu Uzvišenja svetoga Križa Isusa Krista Kralja darovat će svojim Postiranima 14. rujna, a blagoslovio ju je uoči Vele Gospe domaći, brački sin, apostolski nuncij u Njemačkoj, msgr. Nikola Eterović.
– Kad je gledam, kao da lebdim u zraku. Sretan sam što je sve ovako dobro ispalo, baš kako sam želio, pa i bolje od toga – zaključuje dr. Darko Jelinčić.
Tekst: Slobodna Dalmacija / Glas Hrvatske / Branimir Njikoš
Foto: IKA