Bernardinov lekcionar je prvi svoje vrste koji je tiskan na latinici – na hrvatskom jeziku. Njegovu transkripciju priredili su znanstvenici s Instituta dr. sc. Vuk-Tadija Barbarić i dr. sc. Kristina Štrkalj Despot nakon deset dugih godina rada. U taj pothvat upustili su se u okviru projekta Starohrvatski rječnik
Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje http://ihjj.hr/ nedavno je izdao jedno od najvažnijih djela iz povijesti hrvatskog jezika. Riječ je o Bernardinovu lekcionaru iz 1495. godine, poznatom i kao Lekcionar Bernardina Splićanina. Lekcionari, zbirke biblijskih tekstova koji se čitaju na misama, i do tada su bili uobičajeni i rašireni kako na našim područjima tako i u inozemstvu, no Bernardinov je prvi svoje vrste koji je tiskan na latinici – na hrvatskom jeziku. Njegovu transkripciju priredili su znanstvenici s Instituta dr. sc. Vuk-Tadija Barbarić i dr. sc. Kristina Štrkalj Despot nakon deset dugih godina rada. U taj pothvat upustili su se u okviru projekta Starohrvatski rječnik. U to vrijeme dvoje kolega bili su čak i cimeri pa su o lekcionaru mogli raspravljati dan i noć, a 2015. Barbarić je i doktorirao upravo na temi o najstarijim hrvatskim lekcionarima.
A prije ove, postojala je samo jedna transkripcija tog važnog teksta, no čitati i razumjeti mogao ju je samo vrlo uzak krug stručnjaka. Sada, sa suvremenom transkripcijom koju su priredili Štrkalj Despot i Barbarić, Bernardinov lekcionar dostupan je i razumljiv svima. I dok je u vrijeme nastanka bio namijenjen upravo puku, kako bi mogao razumjeti Božju riječ koja se tradicionalno prenosila na latinskom i crkvenoslavenskom, sada će ga se najviše čitati zasigurno u crkvenim krugovima i među filolozima, ali vrijedan će biti i povjesničarima književnosti te ostalim istraživačima koji nisu jezični povjesničari i originalni tekst ne bi mogli sami interpretirati.
Pitanje liturgije na narodnom jeziku vrlo je složeno. Neka su hrvatska područja imala papino odobrenje za bogoslužje na slavenskom jeziku, ali to nije bila živa narodna riječ, nego staroslavenski ili crkvenoslavenski. Jako je zanimljivo da je tako rano u srednjem vijeku, kada se i završavalo na lomači zbog izvrtanja Božje riječi, priređivač imao hrabrosti izraziti nešto tako čakavski – kaže Barbarić.
Najprije bi se tekst na misi čitao na latinskom, jer je to bilo obvezno, a onda bi se objašnjavao pomoću ovog lekcionara, kako puk ne bi ostao zakinut za njegovo značenje. Kao što je uostalom stoljećima i bio – kaže Barbarić.
Tko je, dakle, bio taj Bernardin, koji je vlastitim rukama udario temelje hrvatske riječi? Sve upućuje na to da je njegovo ime bilo Bernardin Drvodilić te da je podrijetlom bio s otoka Brača. Saznalo se to nakon otkrića jednog popisa ostavštine stanovitog fratra Bernardina iz Splita, u kojem se nalazio velik broj neuvezanih primjeraka upravo tog lekcionara.