Evetović je bio aktivni član kulturnih društava bunjevačkih Hrvata te suradnik subotičkih i zagrebačkih listova hrvatske provenijencije, a bavio se i bunjevačko-šokačkom kulturnom poviješću. Napisao je Kulturnu povijest bunjevačkih i šokačkih Hrvata, koje je nažalost nije tiskana
U nedjelju, 24. veljače navršava se 125 godina od rođenja hrvatskog kulturno-prosvjetnog radnika iz Subotice Matije Evetovića (1894. – 1972.), iz čijeg pozamašnog opusa se izdvaja Kulturna povijest bunjevačkih i šokačkih Hrvata (1940.).
Matija Evetović rođen je u Aljmašu 24. veljače 1894. kao sin Dominika Evetovića i Veronike rođ. Jagić. Za uzorima nije morao dugo tragati, jer ih je imao u svojoj široj obitelji koja je, premda skromnog podrijetla, već dala dvojicu javnih i kulturnih djelatnika – svećenike Miroljuba Antu Evetovića (1862. – 1921.) i Ivana Evetovića (1860. – 1923.), od kojih se prvi istaknuo kao pjesnik, a drugi kao povjesničar.
Matijina obitelj iselila je u Suboticu 1899. Tako je srednjoškolsko obrazovanje, poput nekih svojih sunarodnjaka (Vranje Sudarević) morao nastaviti izvan svoje sredine, u Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji u Travniku, gdje je i maturirao 1914. godine. Studirao је filozofiju u Zagrebu. Tu je položio i profesorski ispit 1921. Doktorirao je, također, u Zagrebu, s disertacijom Dvije najstarije pjesničke obradbe o sigetskoj pogibiji – Brne Krnarotić i Nikola Zrinski.
Radio je kao profesor Državne muške gimnazije u Subotici od 1920. do 1926., osim jedne godine (1922.), kada je radio u Vršcu. Po povratku u Suboticu bio je ravnateljem Realne ženske gimnazije. Iste godine je postao podgradonačelnik.
Intelektualac s pedigreom, Matija Evetović uspješno je objedinjavao u sebi niz kulturno-prosvjetnih uloga. Bio je aktivan član kulturnih društava bunjevačkih Hrvata, te plodan suradnik subotičkih i zagrebačkih listova hrvatske provenijencije (Naše novine, Neven, Subotičke novine itd.). Pisao je i poeziju.
Evetović se bavio i bunjevačko-šokačkom kulturnom poviješću, kojoj je prilazio znanstveno i dostojanstveno. Rezultate svojih istraživanja objavljivao je prvo u lokalnom tisku (Književni sever, Subotička Danica itd.), a kada je skupio veću količinu građe odlučio se na veće pothvate. Sastavio je biografije dvojice najznačajnijih bunjevačko-šokačkih svećenika-preporoditelja: Život i rad biskupa Ivana Antunovića (Subotica, 1935., str. 306.) i Život i rad Paje Kujundžića (Subotica, 1940. – 1941.). Pisao je priloge za Hrvatsku enciklopediju (1942.).
Međutim, dok su Evetoviću njegova književna postignuća donijela priznanje i mjesto u Književnosti bačkih Hrvata (Zagreb, 1970.) Ante Sekulića, Antologiji poezije bunjevačkih Hrvata (Zagreb, 1971.) Geze Kikića, Leksikonu pisaca Jugoslavije (Novi Sad, 1972.), Hrvatskom biografskom leksikonu (Zagreb, 1998.) i Leksikonu podunavskih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca (Subotica, 2007.), dotle njegovi prinosi istraživanju kulturne povijesti bunjevačko-šokačkih Hrvata nisu dobili zasluženu ocjenu. Tomu je uzrok nesretna okolnost da Evetović svoje kapitalno djelo Kulturna povijest bunjevačkih i šokačkih Hrvata završeno 1940. nije tiskao nego ostavio u rukopisu, koji je završio u subotičkoj Gradskoj knjižnici.