Glumačka družina Histrion iz Zagreba uspješno izvodi Bunjevački blues autora Tomislav Žigmanova u režiji Vlatka Dulića
Tomislav Žigmanov prije deset je godina objavio zbirku pjesama Prid svitom koja je posljednjih mjeseci pretakana u dramski tekst. Adaptacija i dramatizacija proznog teksta nazvana je Bunjevački blues – bunjevački jer je u fokus stavljena skupina Bunjevaca, a i govori se o geografskom prostoru Bačke (spominju se Somborska kapija i Tavankut – mjesta gdje i danas u najvećem broju žive pripadnici te manjine), a blues zato što je takva vrsta glazbenog izričaja specifična i prepoznatljiva svojim tekstovima, a koji najčešće govore o čežnji, rastanku, ljubavi, o ljudima koji su skloni lutanju, o identitetu. A predložak po kojemu je i nastala predstava govori upravo o tome, Identitetu – onom koji iščezava, no još se uvijek grčevito pokušava očuvati. Govori jedinstvenim jezikom, kroz davne, no još uvijek bistre uspomene, kroz sudbine onih kojih više nema, kroz razgovor već pomalo umornih staraca.
Predstava je i komponirana poput bluesa – sastoji se od poziva i odgovora. Starci prepričavajući svoja sjećanja, u život pozivaju karizmatične pojedince s kojima više ne dijele ovozemaljski salaš i varoš. Tako dozivaju starog momka koji nije imao sreće u ljubavi jer „sirotinja nikomu nije mila“ te se naposljetku i objesio, oživljavaju djevojku koja je život posvetila molitvi te je umrla nasmijana, Emu koja je radila kao čistačica u kući bogate obitelji, muškarca koji oplakuje smrt sina jedinca, a za čiju se pogibiju i krivi jer ga nije zaustavio prilikom odlaska u rat. Starci pozivaju i Sivu, povratnika koji je cijeli život bio vrlo privržen vlastitoj majci, Vecu koja je navikla na raskošan život, a sad je primorana živjeti u sobici ne većoj od desetak kvadrata, Entu koji je život proveo služeći raznim gazdama koji su uvijek „bili na neki način čudni, nikad im nije bilo dosta, nisu htjeli da bude blizu njih, ali su živjeli od njegovog rada“. Plejadom likova koji se mogu prepoznati i kao svojevrsni tipovi, nastojalo se ukazati na karakterističnost Bunjevaca čije su sudbine i životne priče vezane uz tlo i okolinu u kojoj odrastaju, žive, a na kraju i umiru. Sjetni razgovori dvoje staraca ponajviše su nostalgično vezani uz neka prošla vremena, u njima naglašavaju razlike između ondašnjih i današnjih prilika, no aktualne su situacije poprilično izbjegnute, pravim blues načinom – čežnjom za prošlošću. Upravo zbog toga se čini potpuno suvišnim spominjanje aktualnog gorućeg problema u Republici Hrvatskoj – mogućnosti ženidbe istospolnih partnera što definitivno djeluje kao zalihosni motiv cijele predstave, iako se govori o trendu rađanja sve manje djece i sličnim problemima.
Dominantnu prisutnost u dramskom predlošku čini i govorna karakterizacija likova čime se nastoji učvrstiti njihova pripadnost zavičaju. Ipak, govor je u određenim trenucima pomalo nerazumljiv jer se koriste karakteristični izrazi (književnom je predlošku autor dodao i rječnik s manje poznatim riječima) što može otežati razumijevanje, no takvi su izrazi relativno rijetki te to osjetnije ne utječe na cjelokupno shvaćanje.
Scena je jednostavna, sastoji se od stola i nekoliko stolaca, a zidovi koji ih okružuju ispunjeni su raznim motivima (krunica, molitvenik, polje,..) čime se također nastoji učvrstiti pripadnost podneblju. Pojednostavljenom se scenom naglasak želio staviti na ono o čemu se u njoj govori no vjerojatno bi se veći efekt postigao nešto karakterističnijim motivima koji su vezani uz pojedince.
Nijedna se zamjerka ne može uputiti glumačkom ansamblu koji je podložan izmjenama, no poprilično dobro funkcioniraju u tandemu. Vlatko Dulić izvrsno utjelovljuje starca koji se prisjeća svojih sumještana (a ponajviše sumještanki) te svojim izgledom i stavom djeluje poput živućeg spomenara. Baš kao i Nina Erak-Svrtan, njegova kazališna supruga, koja je svojom zrelom vrckavošću pridala svom liku prave konture. Ivana Buljan Legati i Vesna Tominac likovima koje utjelovljuju pridaju neospornu i neophodnu ženstvenost, ali i očekivanu dozu samopoštovanja, baš kao i natruhe feminističkog djelovanja čineći ih time uvjerljivim i snažnim ženskim figurama. Boris Svrtan i Dražen Kühn podjednako su dobro utjelovili stare momke/oca bez sina te se solidno prilagodili tematici i raznim karakteristikama (ponajviše izražajnim) koje je ovo djelo iziskivalo od njih kao glumaca.
Melankolični ton kojim je predstava obojana u gledatelje unosi onaj poznati nemir i čežnju za prošlim danima. Velike pohvale, još jednom, potrebno je uputiti strastvenoj i briljantnoj glumačkoj ekipi bez koje bi post-učinak djelovao pomalo mlako. U vremenu u kojem je potrebno okrenuti se budućnosti, čini se otežavajućim vraćati se u prošlost. No učiti iz povijesti (jer ona to zapravo i jest – učiteljica), pa makar i osobne, neophodno je. A uspomene koje nosimo, ne smiju biti breme nego podsjetnik na neke drukčije dane, a samim time – ne nužno i bolje.
Izvor: Zvjezdana Balić, KAZALIŠTE.hr,