Izložba „Fran Kurelac (1811. – 1874.) Sabirač narodnih jačak“ predstavlja život i djelo znamenitog hrvatskog preporoditelja te njegov neprocjenjiv doprinos očuvanju kulturne baštine gradišćanskih Hrvata.
U Muzeju kulture Hrvata u Slovačkoj u Devinskom Novom Selu u Bratislavi 10. ožujka 2026. u 17.30 svečano je otvorena izložba Fran Kurelac (1811. – 1874.) Sabirač narodnih jačak u organizaciji Hrvatskog kulturnog saveza u Slovačkoj i Muzeja kulture Hrvata u Slovačkoj. Autori izložbe su Radoslav Janković i Ivica Mihaljević s 12 tematski podijeljenim panelima i jednim uvodnim panelom. Na svečanom otkrivanju izložbe predstavljeno je i poprsje Frana Kurelca koje je modelirao slovački slikar i kipar Lubomir Pištek. Marija Hanny, ravnateljica Muzeja kulture Hrvata u Slovačkoj, nakon što je pozdravila uzvanike i posjetitelje te najavila govornike, vodila je cijeli program svečanog otkrivanja izložbe.
Na svečanom otvaranju izložbe nazočni su bili pripadnici hrvatske nacionalne manjine iz Slovačke Republike, Republike Austrije i Mađarske, predstavnici Grada Bratislave i slovačkih institucija koje se bave pitanjima nacionalnih manjina, kao i predstavnici Veleposlanstva Republike Hrvatske u Slovačkoj i veleposlanik Aleksandar Heina te predstavnici Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske.
Prvi od govornika prisutnima se obratio savjetnik s posebnim položajem za pitanja nacionalnih manjina u inozemstvu doc. dr. sc. Milan Bošnjak. Nakon što je pozdravio okupljene izrazio je zahvalnost i zadovoljstvo činjenicom da Hrvati u Slovačkoj sustavno provode različite aktivnosti kojima njeguju hrvatsku kulturu te da imaju inspiraciju i često ju crpe na primjerima vrijednih osoba iz naše prošlosti koje ih povezuju s domovinom Hrvatskom, kakav je bio i Kurelac.
Drugi se obratio Radoslav Janković, nakon što je pozdravio prisutne i zahvalio se organizatorima, iznio je okolnosti nastanka ove izložbe. Kurelca je nazvao velikim prijateljem gradišćanskih Hrvata i njihova materinskoga jezika, ali i najzaslužnijega za očuvanje i promoviranje hrvatskih narodnih jački. Kratko je podsjetio na okolnosti u kojima se Kurelac zatekao 1846. i 1848. godine u selima gradišćanskih Hrvata, tada zapadnougarskih Hrvata, kada je prikupljao i zapisivao hrvatske narodne jačke i upoznavao njihovu tradicijsku kulturu i prilike svakodnevnog života. Osvrnuo se i na općenito tradicijsko njegovanje jački i njihovo uglazbljenje, te publikacije u kojima su prezentirane javnosti.
Ivica Mihaljević nakon što je pozdravio nazočne i pripomenuo pojedinosti prijašnje suradnje s Radoslavom Jankovićem iz koje je nastala ova izložba. Spomenuo je razloge neprihvaćanja Kurelčeve koncepcije hrvatskoga standardnog jezika, ali i današnji pozitivniji pogled na njegovu cjelovitu jezičnu koncepciju i pisanu ostavštinu. Osobito se osvrnuo na Kurelčev odnos s narodom, prema kojem je gajio vječiti optimizam i naklonost, često i na svoju štetu, za što mu se narod višestruko zahvalio, kao i ovom izložbom.
Dio postava izložbe osim spomenutih panela izložena su Kurelčeva djela i djela drugih sakupljača i popisivača hrvatskih narodnih jački u staklenim vitrinama, nekima od njih Kurelac se koristio za proučavanje prije polaska u sela gradišćansko-hrvatskih zajednica. Neka od tih djela su: Slovanskỳ narodopis, P.J. Šafarika; Pjesme s dodatkom narodnih pjesam puka Hrvatskoga, I.K. Sakcinskog; Croaten and Wenden in Ungern, J. Csaplovicsa; O Slowanech Dolnich Rakouisch, A. W. Šemberya; Južno-Slovjenske narodne popijevke, članak M. Fialke u časopisu „KWĚTY“; rukopisi Kurelčevih pojedinih jački iz Arhiva HAZU; Jačke ili narodne pěsme prostoga i neprostoga puka hrvatskoga po župah Šoprunskoj, Mošonjskoj i Želěznoj na Ugrih, Frana Kurelca.
Izložba je bila otvorena samo tjedan dana, no vratit će se na ovo mjesto početkom lipnja i bit će otvorena tri mjeseca. Predviđeno je da se izložba postavi i prevedena na njemački i mađarski jezik za postav u Austriji i Mađarskoj u organizaciji Hrvatskog kulturnog društva i Zbirke sakralne umjetnosti Hrvatov u Madjarskoj u Prisiki.
Ovu kulturnu svečanost dodatno je obogatio nastup gudačkog Gradišćanskog kvarteta s nekoliko izvedenih skladbi. Ovu izložbu o Franu Kurelcu možemo smatrati i obljetničkom, naime, ove godine je 215. godina od njegova rođenja. Posebna zanimljivost je vezana uz ovu izložbu, što je Kurelac 1834. godine u evagelističkom liceju ovdje u Bratislavi, tada Požunu, neuspješno pokušao završiti svoje školovanje, a danas 192 godine poslije u istom gradu postavljena mu je u čast velebna izložba.
Pred kraj programa Ivica Mihaljević je na znamen dobre suradnje i prijateljstva s gradišćansko-hrvatskom zajednicom iz Slovačke uručio poklone sa zastavom Oštarija, gdje je i započela suradnja koja je nastavljena i okrunjena ovom izložbom. Oštarije i Hrvatski Jandrof povezuje i činjenica da je Fran Kurelac živio u oba ova mjesta, Oštarijama i Hrvatskom Jandrofu, što na poseban način oplemenjuje ovu suradnju i prijateljstvo.
O sadržaju panela
Kako su tekstovi na panelima Ivice Mihaljevića uglavnom biografske naravi, o zavičajnom okruženju i školovanju Frana Kurelca, potom o učiteljskoj karijerii i djelovanju u okviru riječke filološke škole, o njegovim književnojezičnim koncepcijama te jezikoslovnim i književnim djelima, nasuprot tome Radoslav Janković u svojim tekstovima isključivo predstavlja Kurelčeva zalaganja u sakupljanju i zapisivanju jački, kao i širi kontekst prisutnosti jački među gradišćansko-hrvatskom zajednicom.
Kurelac je prvi puta čuo za, tada, zapadnougarske Hrvate prilikom putovanja iz Oštarija, nakon smrti roditelja, u Beč podići u banku svoje nasljedstvo, odnosno kako je govorio, materinstvo. Vozio se poštanskim kolima prema Beču a kada su došli do Kisega vozač zaprege mu je rekao: „ovdje žive vaši rođaki – Hrvati“. Iako ga je ova spoznaja ugodno iznenadila nije se u skorije vrijeme interesirao o tome, jer je po dolasku u Beč bio zabavljen drugim obvezama, sve do 1842. godine kada ga je u tamošnja hrvatska sela uputio Moric Fialka. Dolaskom, kako je znao reći, „med one Hrvate, koji su ostavili staru postojbinu svoju“, bio je ganut njihovim materinskim jezikom a osobito jačanjem (pjevanjem) jedne jačke tamošnjih seljana, koji su ga vrlo toplo primili.
Važno je napomenuti, kako se je Kurelac dobro informirao kod afirmiranih poznavatelja hrvatskih narodnih jački i onih koji su već prije njega pohodili gradišćansko-hrvatske zajednice te prikupljali i zapisivali jačke, primjerice kod A. F. Kucharskoga, I. I. Sreznjevskoga, M. i Fialke i drugih, kao i iz sadržaja tematske literature.
Prvi Kurelčev duži obilazak hrvatskih sela u Gradišću bio je 1846. godine pri čemu je njegovo djelovanje najplodnije bilo u Petrovom selu i bližoj okolici gdje je od prikupljenih i zabilježienih hrvatskih narodnih jački, uz pomoć farnika (župnika) M. Blaškovića, njih 47 uvrstio u svoju pjesmaricu – Jačkar, što je i navećih broj iz jednog sela. U nekim selima koje pohodio nije pribilježio niti jednu hrvatsku narodnu jačku, no posjeti nisu bili beskorisni budući da se je dobro upoznao s njihovom tradicijskom kulturom i učio njihov materinji jezik
Čunovo je Kurelac pohodio 1848. godine na preporuku prijatelja I.K. Sakcinskog i popisao 9 jački od kojih je 5 uvrsto u svoju pjesmaricu – Jačkar. Treba istaći, kako je sudbina ovoga sela usko povezana s poplavama prouzročenih izlijevanjem Dunava u razdoblju od 1785. do 1819. godine, što je zasigurno sadržajno i tematski odredilo brojne jačke nastale u Čunovu.
Poseban doprinos Kurelčevoj pjesmarici – Jačkaru daju praslavenske mitske pjesme koje je nakon što ih je popisao i zabilježio objavio u svojoj pjesmarici – Jačkaru, za koje je R. Katičić rekao, kako su najstarije hrvatske narodne jačke i oko tisuću godina poznate našem narodu.
Jačka koju treba svakako istaći je, „Protuliće drago vrime jur nam dohaja“, koju je Kurelac zabilježio u Hrvatskom Jandrofu 1848. godine ima i svojih nekoliko varijanti, zapisa i publiciranja, te nam je kao takva, vrlo slojevita, dobar pokazatelj koliko jedna jačka može značiti za gradišćansko-hrvatsku zajednicu. Zanimljivost ove jačke potvrđuje i iznijeta činjenica F. Ksavera Kuhača, kako je glasoviti kompozitor J. Haydn melodiju ove jačke preuzeo za svoju prvu simfoniju. Iako su u Hrvatskom Jandrofu prije Kurelca zabilježene poneke Jačke, ovo selo je za njega po mnogočemu bilo jedno od plodnijih i zanimljivijih, zabilježio je naime, tri jačke poslije uvrštene u pjesmaricu – Jačkar i jednu osobitu neuvrštenu u Jačkar, Jačka od Rάkóczya.
Hrvatski Jandrof je jedno od posljednjih sela koje je pohodio, ponajprije zbog ugarske revolucije i uzavrele političke situacije između Hrvata i Mađara. Uhićen je u Novom Selu poradi sumnje za špijunažu i poticanje Hrvata na izravni otpor protiv Mađara, te je zbog toga proveo 40 dana u zatvoru u Starom Gradu.
Unatoč brojnih poteškoća s kojima se susretao tijekom putovanja i bilježenja hrvatskih narodnih jački po gradišćansko-hrvatskim selima, nastalih ponajprije zbog ugarske revolucije, ali i zbog njegova izbjegavavanja državne i crkvene vlasti u selima te izravne i prebliske suradnje s narodom, sastavio je najveću pjesmaricu – Jačkar hrvatskih narodnih jački gradišćanskih Hrvata. U svojoj pjesmarici – Jačkaru Kurelac je uvrstio 700 zabilježenih hrvatskih narodni jački iz 57 gradišćansko-hrvatskih sela i podijelio ih u 15 poglavlja po osnovi slične tematike, tako su neke ljubavne, tužne, svjetovne, crkvene, šaljive, junačke i dr. Pjesmaricu ili Jačkar Kurelac je objavio s vremenskim odmakom od skoro dva i pol desetljeća uz pomoć dobrotvora Bartola Zmajića u Zagrebu 1871. godine pod naslovom: Jačke ili narodne pésme prostoga i neprostoga puka hrvatskoga po župah Šoprunskoj, Mošonjskoj i Želěznoj na Ugrih. Kao dio ovog djela, moše se smatrati i njegov predgovor, Iz mojega života i putovanja po Ugarskih Hrvatih, koje je ocijenjeno kao jedno od najboljih putopisnih djela hrvatske književnosti 19. st. Značajan broj hrvatskih narodnih jački što ih je Kurelac popisao a nije uvrstio u svoju pjesmaricu – Jačkar danas se nalaze u Arhivu HAZU, koje također puno govore o običajima, jeziku i svakodnevnom i političkom životu hrvatsko-gradišćanske zajednice kao i znamenitim pojedincima.
Ovo djelo Jačke ili narodne pésme prostoga i neprostoga puka hrvatskoga po župah Šoprunskoj, Mošonjskoj i Želěznoj na Ugrih je iz današnje perspektive najopsežnija pjesmarica hrvatskih narodnih jačaka uopće, s kojim je Kurelac kao zasigurno najznačajniji sakupljač i popisivač jački, dao veliki doprinos u očuvnju i promoviranju narodnih pjesama (povidajki), običaja i jezika među hrvatko-gradišćanskom zajednicom, te jezične baštine hrvatskoga naroda uopće.
Tekst: Ivica Mihaljević
