Nakon nekoliko godina stanke, Hrvatska matica iseljenika obnovila je održavanje Seminara „Stvaranje kazališta“, koji je od 8. do 14. lipnja 2026. godine uspješno održan u suradnji s Franjevačkim samostanom Guča Gora te u partnerstvu s Gradskim kazalištem mladih Vitez.
Pod vodstvom redatelja Ivana Mokrovića sudionici su tijekom sedam dana prošli cjelovit proces kazališnoga oblikovanja, od početnih glumačkih i govorno-scenskih vježbi do završne javne izvedbe, koja je izazvala snažan dojam među publikom i potvrdila smisao ovakvih susreta.
Seminar je od početka bio osmišljen kao prostor u kojemu se kazalište ne promatra samo kao umjetnička forma, nego i kao sredstvo povezivanja, učenja i osobnoga razvoja. Rad u manjim grupama, zajedničke probe, razmjena iskustava i stalna komunikacija među polaznicima stvarali su atmosferu u kojoj su se razvijale i scenske vještine i međuljudsko povjerenje. U kazališnoj pedagogiji takav pristup ima posebnu važnost: gluma nije samo izgovaranje teksta, nego i čitanje, reagiranje na prostor, ritam govora, držanje tijela, disanje i osluškivanje scenskoga partnera. Upravo su te sastavnice postupno postajale središtem seminara u Gučoj Gori.
Prvi dan seminara protekao je u znaku međusobnog upoznavanja, upoznavanja prostora i stvaranja prvih veza među sudionicima. Već tada je bilo jasno da je Guča Gora, sa svojim samostanskim ambijentom, tišinom, mirom i prirodnom ljepotom, idealno mjesto za rad na kazališnome stvaralaštvu. Domaća hrana, pripremljena u samostanu, dodatno je pridonijela osjećaju zajedništva i topline, a sudionici su se brzo opustili i otvorili prema zajedničkome radu. Posebnu potporu od prvoga trenutka pružio je gvardijan samostana fra Davor Petrović koji je, uz srdačan razgovor i korisne savjete, osigurao i dodatnu logističku pomoć.
OD PRVIH PROBA DO SUSRETA S BAŠTINOM
Seminarske radionice ušle su u ozbiljniju radnu fazu već drugoga dana. Jutarnji i poslijepodnevni sati bili su posvećeni intenzivnim probama, vježbama artikulacije, scenskoga kretanja i prvih izvedbenih zadataka, a večernji dio programa donio je opušteniji sadržaj uz obilazak Viteza. U kazališnoj edukaciji taj spoj discipline i opuštanja važan je jer se kreativni proces ne može održavati u jednome tonu, pri čemu je i vrijeme za koncentraciju, ali i za neformalno druženje koje učvršćuje grupnu dinamiku. U toj ravnoteži rada i druženja potvrđivala se osnovna vrijednost cijeloga projekta: kazalište se ne uči samo tehnikom, nego i odnosom prema drugomu, slušanjem, suradnjom i stvaranjem povjerenja u skupini.
Trećega dana već su se nazirali prvi obrisi buduće predstave. Voditelj radionice, redatelj Ivan Mokrović, pristupio je radu ozbiljno, pedagoški i sustavno, kombinirajući teorijski i praktični dio nastave. Polaznici su dobivali uloge, razmjenjivali mišljenja i zajednički tražili najbolja rješenja za scensku izvedbu. Sve je, međutim, ostajalo u vedrom ozračju, jer su ozbiljnost rada pratili smijeh, neposrednost i toplina međusobnoga upoznavanja. U popodnevnim satima dio sudionika je sudjelovalvao na obilježavanju 33. obljetnice stradanja osmero viteške djece, pri čemu je misu predvodio mons. Slađan Ćosić, generalni vikar Vrhbosanske nadbiskupije. Taj trenutak dao je seminaru dodatnu dubinu i podsjetio sudionike da kazalište i kultura nisu izdvojeni od života, nego su upisani u stvarnost mjesta koje ih prima.
UMJETNOST GOVORA, POKRETA I IGRE
Četvrtoga dana osjećaj odgovornosti postao je još izraženiji. Pred sudionicima je stajala spoznaja da će predstava biti izvedena pred brojnim gledateljima u nedjelju, 14. lipnja, što je dodatno potaknulo disciplinu i aktivno sudjelovanje. Ujutro su nastavljene probe, zatim je organiziran posjet Franjevačkome muzeju u Gučoj Gori. Sudionici su ondje imali priliku upoznati bogatstvo samostanske baštine, povijesnih predmeta, liturgijskoga posuđa, arhivske građe i umjetničkih vrijednosti koje svjedoče o kontinuitetu franjevačke prisutnosti u tome kraju. Takvi sadržaji dodatno su produbili doživljaj seminara, jer su polaznici jasno vidjeli da kazalište nije izdvojena umjetnička forma, nego dio šire kulturne memorije. U tehničkome smislu, upravo takav muzejski i povijesni kontekst daje seminaru dodatnu razinu autentičnosti: scena nije samo prostor igre, nego mjesto susreta s nasljeđem.
Petoga dana program je vodio prema Travniku, gdje su sudionici nakon jutarnjih proba posjetili Hrvatsko kazalište Travnik. Ondje su uživali u predavanju gospodina Ante Bilića, koji je govorio o kazališnome stvaralaštvu i njegovoj ulozi u lokalnoj kulturnoj sredini. Nakon toga uslijedilo je razgledavanje Travnika, uključujući i posjet Memorijalnome muzeju te rodnoj kući Ive Andrića, jednog od najpoznatijih književnika ovih prostora. Večernji sati ponovno su bili rezervirani za druženje u samostanu, gdje se nastavila razmjena dojmova i jačanje prijateljstva među sudionicima.
Subota je donijela još intenzivniji rad. Rano ujutro nastavile su se pripreme za predstavu. Poslijepodne su, na poziv gospodina Ivana Sajevića, posjetili Gradsko kazalište mladih u Vitezu i imali priliku uživati u predstavi „Dok nas smrt ne rastavi”, što je dodatno obogatilo njihov kazališni doživljaj i proširilo iskustvo rada. Gradsko kazalište mladih u Vitezu ujedno je I partner u organizaciji Seminara.
ZAVRŠNA IZVEDBA KAO KRUNA ZAJEDNIČKOGA RADA
Posljednjega dana, u nedjelju, cijeli dan bio je posvećen završnim pripremama i izvedbi. Završna izvedba bila je oblikovana kao niz scenski povezanih ulomaka iz suvremene hrvatske proze i dramaturgije, pa su tako izvedeni odlomci prema tekstovima Mate Matišića, konkretno iz djela „Bljesak zlatnoga zuba“, zatim ulomci iz proze Dubravke Ugrešić, „Štefica Cvek u raljama života“, te prizori prema tekstu Nine Mitrović „Komšiluk naglavačke“. Upravo je ta dramaturška raznolikost omogućila sudionicima da pokažu različite glumačke oblike, od komičnoga i ironičnoga do introspektivnoga i emotivnoga, a publici da prepozna suvremeni hrvatski kazališni izraz u više njegovih slojeva. Takav izbor predložaka nije bio slučajan: riječ je o autorima koji pripadaju različitim poetikama, ali ih povezuje snažan osjećaj za jezik, karakter i društveni kontekst, što je polaznicima radionice dalo dobru podlogu za scensko istraživanje. Nakon predstave uslijedili su govori, zahvale i kratka obraćanja. Brojna publika predstavu je nagradila pljeskom i smijehom. Taj trenutak potvrdio je uspjeh rada i pokazao da je seminar ostvario svoj cilj: stvoriti predstavu, ali i povezati ljude.
Svi sudionici su nakon izvedbe ostali na druženju, razmjenjujući dojmove o zajedničkome iskustvu koje će, kako se moglo osjetiti, nadživjeti sam seminar. U tome se i krije vrijednost ovakvih projekata: oni nisu samo umjetničke radionice, nego i susreti ljudi, jezika, iskustava i identiteta. Guča Gora je, zahvaljujući ovome seminaru, ponovno pokazala kako samostanski prostor može postati mjesto stvaranja, učenja i dijeljenja.
Seminar „Stvaranje kazališta” u Gučoj Gori, koji je u ime Hrvatske matice iseljenika vodila Danijela Primorac, uspješno je zaključen u ozračju rada, prijateljstva i zahvalnosti, pri čemu je jedna od sudionica u svom osvrtu Hrvatskoj matici iseljenika napisala: „Bio je to projekt koji je od početnog upoznavanja do završne izvedbe izgradio kazališnu cjelinu, ali i stvorio vrijedne ljudske veze. Uz fra Davorovu gostoljubivost i pedagoško vodstvo Ivana Mokrovića te predanost svih polaznika, ovaj seminar potvrdio je da kazalište nastaje ondje gdje postoji zajedništvo, povjerenje i volja da se iz riječi, pokreta i susreta izgradi nešto trajno.”ovratnika.
Tekst: Danijela Primorac / Foto: HMI
