Smrt neke osobe ne može se svesti na njezin puki fizički nestanak. S njome se gubi i svijet ideja, sjećanja koji je to prolazno tijelo podržavalo. Nestanak godinama taloženih osjećaja i iskustava i nemogućnost njihove podjele, okolina preminule osobe prihvaća posebno teško. Bilo bi lijepo, bilo bi poželjno kada bi ga mogli barem dijelom konzervirati, sačuvati, učiniti dostupnim i narednim naraštajima.
Jedan takav pokušaj predstavlja i knjiga Catherine Kapphahn, „Immigrant Daughter: Stories You Never Told Me“ (Kćer doseljenika: Priče koje mi nikad nisi ispričala) 2019. Autorica, gubeći majku Hrvaticu od raka jajnika, shvaća kako s njome gubi vezi i s majčinom prošlošću, iskustvima koja su ovu oblikovale i posredno utjecale na nju samu. U knjizi ova otkriva traumatičnu priču o majčinom djetinjstvu i mladosti i zemlji njezina podrijetla. Autorica, premda je malo ili ništa znala o njima ipak osjeća bol zbog mogućnosti da od njih ostane zauvijek otrgnuta.
Autoričina majka je tijekom Drugog svjetskog rata postala siroče gotovo umrijevši u adolescentskoj dobi. Potom je izbjegla iz Jugoslavije u Italiju, Rim i od tuda u Južnu Ameriku. Knjiga ne samo što uskršava majčina kompleksna i bolna mladenačka iskustva nego i mrežu rodbine koju autorica nikada nije ni vidjela ni upoznala. Majčina iskustva postaju ona i njezine kćeri i ta transfuzija prošlosti ima umirujuće djelovanje kako za kćer tako i za majku.
Brojni pripadnici hrvatske iseljeničke zajednice mogli su se poistovjetiti s ovom knjigom. Ova je djelovala na pojedince da pokušaju sačuvati svoje vlastite obiteljske povijesti koje sa starijim generacijama postepeno nastaju. Isto tako je upoznala dio čitatelja s kulturom i naslijeđem hrvatske iseljeničke zajednice kao i Hrvatske same.
U ovo bldagdansko doma, kade se u većoj mjeri vraćamo svojim korjenima, svom podrijetlu, pravo je vrijeme za ovakvu knjigu.
Tekst: HMI
Foto: amazon.com