S tugom smo primili vijest o odlasku Nace Zelića, istaknutog pravnika, kulturnog djelatnika i velikog čuvara baštine Hrvata u Bačkoj. Njegov doprinos očuvanju hrvatske kulture i identiteta ostat će trajno zapisan u srcima svih koji su ga poznavali.
U nedjelju, 27. listopada, u Zagrebu, u 95. godini života, preminuo je umirovljeni pravnik i diplomat, istaknuti kulturni djelatnik i publicist bačkih Hrvata Naco Zelić.
Naco Zelić je rođen 5. listopada 1930. u Subotici, gdje je završio osnovnu školu, nižu gimnaziju i Trgovačku akademiju. Na Višoj pedagoškoj akademiji u Novom Sadu diplomirao je 1951. kemiju i fiziku, a 1959. diplomirao je na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.
Radio je kao nastavnik na Nepotpunoj gimnaziji u Bajmaku (1952/1953.) i kao ravnatelj Osmogodišnje škole u Tavankutu (1953/1954.), u kojoj se tada nastava izvodila na hrvatskom jeziku. Budući da je etiketiran kao »klero-nacionalist« na vlastiti je zahtjev razriješen dužnosti ravnatelja škole u Tavankutu te napušta prosvjetu i preseljava se u Zagreb, gdje upisuje Pravni fakultet. Tijekom studija radi kao knjigovođa. Godine 1958. vraća se u Suboticu, gdje se zaposlio kao pravni referent u tvornici Bratstvo. Zatim je sudijski pripravnik (1960/1961.) a 1961. postaje sudac Sreskoga suda i Okružnoga suda u Subotici. Zbog djelovanja s pozicija hrvatskoga nacionalizma, kao član Matice hrvatske u Zagrebu, 1973. razriješen je s dužnosti sudca.
Nakon toga se ponovno, drugi puta preselio u Zagreb. Radio je kao upravni savjetnik u Ministarstvu zdravstva i socijalne zaštite i Ministarstvu rada i socijalne skrbi te kao tajnik Zavoda za organizaciju i ekonomiku zdravstva u Zagrebu. Od lipnja 1992. na radu je u Ministarstvu vanjskih poslova Republike Hrvatske, s time da je od 1992. do 1996. bio savjetnik za konzularne poslove u Veleposlanstvu Republike Hrvatske u Budimpešti. Nakon toga odlazi u mirovinu.
Radeći kao upravni savjetnik izradio je više zakona i drugih propisa i općih akata, te objavio više stručnih članaka, primjera samoupravnih općih akata i prijedloga rješenja pojedinih pitanja u svezi s primjenom zakona iz područja socijalne zaštite, obiteljsko-pravne zaštite, zdravstvene zaštite, izvršavanja krivičnih i prekršajnih sankcija i mjera i drugih zakona. Sa stručnim radovima i priopćenjima iz navedenih područja sudjelovao je na brojnim savjetovanjima, simpozijima i drugim stručnim skupovima, a sa stručnim priopćenjem Usvojenje djece od stranih državljana sudjelovao je na međunarodnom simpoziju VIIth World Conference Of International Society On Family Law održanom u Opatiji (1991.). Narodne novine u Zagrebu, u ediciji Zbirka pravnih propisa, objelodanile su mu 1983. knjigu Zakon o socijalnoj zaštiti. Kao istaknuti pravnik biran je za člana Zakonodavno-pravne komisije Sabora Republike Hrvatske.
Bio je inicijator i organizator brojnih kulturnih priredaba na kojima su predstavljeni običaji, kultura, umjetnost i politička aktivnost Hrvata u Bačkoj. Naime, bio je predsjednik, tajnik i umjetnički voditelj Hrvatskog kulturno prosvjetnog društva Matija Gubec u Tavankutu (1965.-1972.). Značajan je i kao jedan od suosnivača Likovne kolonije u Tavankutu 1961. godine. Osnivač je i prvi tajnik HKUD-a Bunjevačko kolo u Subotici (1970.-1972.). Inicirao je obnovu javne proslave bunjevačkog žetvenog običaja »Dužijance« i kao potpredsjednik Organizacijskog odbora Dužijance (1968.-1972.) organizirao je brojne priredbe u sklopu tih svečanosti, a zaslužan je i za obnovu proslave Velikog prela (1970./1971.).
Organizirao je izložbu Bunjevačko ruho u Etnografskom muzeju u Zagrebu (1983.) i sudjelovao je u organiziranju izložbe Iz baštine bačkih Hrvata Bunjevaca u istom muzeju (1998.). Sakupio je brojne poslovice i izreke i manje poznate riječi u govoru bunjevačkih Hrvata u Bačkoj, prdačna imena i drugo. Sudjelovao je u više radijskih i televizijskih emisija i u dokumentarnim filmovima s prilozima iz bunjevačkog narodnog stvaralaštva i kulture i o osobitostima političkog života Hrvata u Vojvodini. U časopisima, zbornicima i katalozima objavio je sakupljene poslovice i izreke u govoru bunjevačkih Hrvata, članke o jeziku bunjevačkih narodnih pripovjedaka, o slikama od slame, o radu udruge Matija Gubec u Tavankutu, o osobitostima političkog života Hrvata u Vojvodini, o božićnim običajima Hrvata-Bunjevaca i druge članke. Sa stručnim radovima sudjelovao je na međunarodnim znanstvenim skupovima u Budmipešti (1999., 2001. i 2005.) te na stručno-znanstvenim skupovima u Subotici (2005. i 2006).
Od 1990. radio je na pružanju pomoći Hrvatima izbjeglim iz Vojvodine kao i onima koji su ostali živjeti u Bačkoj. Predsjedavao je Udrugom za potporu bačkim Hrvatima u Zagrebu. U sklopu Udruge sve do kraja 2015. godine organizirano je blizu 50 tribina, filmskih projekcija, izložaba i drugih priredaba na kojima su predstavljeni brojni književnici i drugi kulturni djelatnici bačkih Hrvata i njihova djela. Surađivao je i s hrvatskim kulturnim udrugama u Vojvodini i Demokratskim savezom Hrvata u Vojvodini. Bio je suradnik Leksikona podunavskih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca, za koji je napisao preko 40 natuknica.
Dobitnik je desetak visokih odličja i nagrada. Među ostalim, 2011. dobio je nagradu Katoličkog instituta za kulturu, povijest i duhovnost Ivan Antunović iz Subotice, za doprinos očuvanju običaja hrvatskog naroda. Hrvatske institucije i DSHV 2013. predložili su Zelića za počasnog građanina Subotice, međutim, taj prijedlog nije dobio potporu gradske skupštine (protiv ove odluke glasovali su vijećnici bunjevačkih stranaka, SNS-a, SPS-a i DSS-a).
Autor je više knjiga: »Protiv zaborava – Hrvatsko kulturno prosvjetno društvo ‘Matija Gubec’ Tavankut 1946. – 1996.« (2000.), »Monografija Nesto Orčić« (2007.), »Hrvatsko proljeće i bački Hrvati« (2009.), »Publikacije bačkih Hrvata« (2009.), »Slikovali smo se« (2011.) u suautorstvu s Petrom Šarčevićem »Hrvatska pisana riječ u Bačkoj« (2015.) i »Javna proslava Dužijance od 1968. do 1971. godine u Subotici – Svjedočenje« (2024.).
Tekst i foto: Hrvatska riječ, Subotica
U Hrvatskoj matici iseljenika s kojom je Zelić za života aktivno surađivao održana je 11. studenoga komemoracija u organizaciji Zajednice protjeranih Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata te HMI-ja. Od čovjeka koji je ostavio neizbrisiv trag u sakupljanju baštinskog blaga Vojvodine, oprostili su se brojni prijatelji, kolege, suradnici i obitelj.
„Teško je kazati posljednje zbogom tako velikom čovjeku, iza njega su ostala brojna djela, a svojim pažljivim i preciznim notiranjem zapisa kroz više desetljeća, Naco Zelić ostavio je neprocjenjivo bogatstvo kulture, običaja, napjeva, plesova i svih obilježja koje opisuju obitelji u Vojvodini“ – kazao je Ivo Martinović, predsjednik Zajednice protjeranih Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata koji je i vodio komemoraciju.
Od Zelića se tako toplim riječima oprostio i Branko Ištvanić, redatelj koji je sa Zelićem ostvario veliki opus filmskog materijala od kojih su neka bila prikazana na komemoraciji. Zajedno su radili na snimanju dokumentaraca o Bunjevačkim Hrvatima, slamarkama, Dužijanci, Tavankutu…Ištvanić je teško suspregnuo suze prisjećajući se pokojnog Nace Zelića s kojim je proveo jako puno vremena.
O tom iznimnom domoljubu govorili su i Lajčo Perušić koji je prikazao Nacin književni opus te naglasio značaj Dužijance koju je u teškim političkim vremenima krajem 60-ih godina formirao Naco Zelić. O zajedničkom odrastanju i životu u Subotici govorio je i Antun Vujević, predsjednik Društva vojvođanskih i podunavskih Hrvata, a koliko je Zelić ostavio traga u radu Matice Hrvatske ispričao je njezin istaknuti član Stjepan Sučić naglasivši kako je upravo Zelić bio inicijator utemeljenja Matice Hrvatske u Vojvodini. U turbulentnim političkim vremenima bivše države to ga je koštalo i otkaza zbog čega se preselio u Zagreb gdje je uspio pronaći posao i proveo ostatak života.
Vrlo emotivnim riječima govoreći o Zelićevom radu i velikom doprinosu raznim udrugama govor je pročitala Jasna Ivančić. Zlatko Žužić, tajnik Zajednice protjeranih Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata na kraju komemoracije istaknuo je veličinu Zelićevog karaktera.
„Jednom prilikom, Naco je pričao, kako je za vrijeme progona u bivšoj državi u kojoj je bio okarakteriziran zbog svog domoljublja kao nacionalist, znao hodati ulicom u Subotici. Često bi sretao prijatelje koji su, kad bi ga vidjeli, prelazili na drugu stranu da se ne sretnu. Radilo se većinom o ljudima s kojima je do neki dan svakodnevno pio kavu i obiteljski se družio. Pitao sam ga kako su to mogli, kako ih nije bilo sram. Zelić je kazao, morali su, oni su moji prijatelji koji su znali da bi stradali ako bi me pozdravili. Oni nisu manje moji prijatelji jer su prešli cestu. Dapače. Možda ova crtica iz Nacinog života najviše govori o njegovoj veličini, razmišljanjima, stavovima i nevjerojatnom karakteru. Naco je bio čovjek za kojeg jednostavno niste mogli pronaći lošu riječ. Svima će nam silno nedostajati, no njegova djela i životna misija nastavit će se i živjeti i dalje sad kad ga više nema“ –zaključio je Žužić.
Tekst i foto: Jelena Badovinac Dimitrijević
