Na današnji dan prije 23 godine Hrvatsku su neovisnost zajedno priznale članice EU, a Njemačka, koja je uz Svetu Stolicu odigrala ključnu ulogu u tom procesu, taj je dan uspostavila i diplomatske odnose s Hrvatskom
Toga 15. siječnja 1992., kada je Hrvatska postala međunarodno priznatom državom, Domovinski je rat bio u punom jeku, a gotovo trećina zemlje bila je pod okupacijom JNA i srpskih pobunjenika. Na svoje međunarodno priznate granice Hrvatska je izašla tek po završetku mirne reintegracije istočne Slavonije i Podunavlja šest godina kasnije.
Te večeri prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman poručio je naciji: “Današnji dan – 15. siječnja 1992. – bit će zlatnim slovima uklesan u cijelu četrnaestostoljetnu povijest hrvatskog naroda na ovome prostoru, za nas svetom tlu između Mure, Drave, Dunava i Jadrana”. Svojim je suradnicima pak rekao: “Stvorili smo međunarodno priznatu Hrvatsku. Slavimo noćas, a onda zasučimo rukave na izgradnji nove demokratske države”.
Neovisnost Republike Hrvatske je 15. siječnja 1992. priznalo 12 tadašnjih članica Europske unije. Jednu od ključnih uloga u međunarodnom priznavanju Hrvatske imao je Vatikan na čelu s papom Ivanom Pavlom II. Sveta Stolica priznala je Republiku Hrvatsku 13. siječnja 1992., iako je Vatikan priznanje Hrvatske i Slovenije najavio još 20. prosinca 1991. posebnim dokumentom kojim se odredio prema slovenskom i hrvatskom zahtjevu za diplomatskim priznanjem.
„Od samoga početka krize u bivšoj Jugoslaviji papa Ivan Pavao II. snažno je pozivao na poštivanje etičkih načela prirodnog zakona i načela međunarodnog prava koja se odnose na uređenje odnosa među narodima. Ono što se dogodilo u srednjoistočnoj Europi, pa i u bivšem Sovjetskom Savezu, ne bi bilo moguće bez odlučujuće uloge pape“, prisjetio se u jednom razgovoru kardinal Angelo Sodano.
Kao prva međunarodno priznata država koja je priznala Hrvatsku ostat će zapamćen Island (19. prosinca 1991.), a istoga dana na to se odlučila i Njemačka (iako uz odluku da njezino priznanje stupa na snagu 15. siječnja, zajedno s ostalim članicama Europske unije). No još 1991. Hrvatsku su priznale Slovenija, Litva, Ukrajina, Latvija i Estonija, no te države u to vrijeme ni same nisu bile priznate.
Nakon što je Hrvatsku priznala Europska unija, tijekom tog 15. siječnja 1992. uslijedila su priznanja i drugih zemalja – Belgije, Velike Britanije, Danske, Malte, Austrije, Švicarske, Nizozemske, Mađarske, Norveške, Bugarske, Poljske, Italije, Kanade, Australije, Francuske, Španjolske, Portugala, Irske, Luksemburga i Grčke. Dan poslije to su učinile Argentina, Australija, Češka, Čile, Lihtenštajn, Novi Zeland, Slovačka, Švedska i Urugvaj.
Do kraja siječnja 1992. Hrvatsku je priznalo još sedam zemalja – Finska, Rumunjska, Albanija, Bosna i Hercegovina, Brazil, Paragvaj i Bolivija. Potom su uslijedila priznanja Rusije, Japana, SAD-a, Izraela i Kine.
Prva azijska i islamska zemlja (ako se ne računa Turska) koja je priznala Hrvatsku bio je Iran, a afrička Egipat. Primanjem u Ujedinjene narode 22. svibnja 1992. Hrvatska je definitivno postala jednakopravnom članicom međunarodne zajednice.
(Laudato.hr)