Meštrovićeva Djevojka sa čelom prvi put u Hrvatskoj

6 min čitanja

Skulpturu koja je nastala sredinom pedesetih godina do sada smo mogli vidjeti samo na reprodukcijama. Bila je u Muzeju u Baton Rougeu u Louisijani. Prvi put ćemo je imati priliku uživo vidjeti od 17. 12. na izložbi koja se otvara u zagrebačkom Atelieru Meštrović 

Moj je otac često kao motiv imao djevojke s raznim muzičkim instrumentima, violinom, violončelom, mandolinom, iako je u stvari rijetko odlazio na koncerte klasične glazbe. Nije, naime, stizao jer je puno radio, danju je oblikovao kipove, a noću najčešće pisao – kaže Mate Meštrović, kiparev sin.
On je iz svog privatnog naslijeđa skulpturu “Djevojka s čelom” poklonio Muzejima Meštrović, odnosno hrvatskoj državi, a skulptura je nakon niza peripetija došla na svoj cilj. Naime, bila je u Muzeju u Baton Rougeu u Louisijani, gdje je dio muzeja posvećen našem kiparu koji je neko vrijeme živio u Americi.
Skulpturu koja je nastala sredinom pedesetih godina do sada smo mogli vidjeti samo na reprodukcijama. Prvi put ćemo je imati priliku uživo vidjeti od 17. 12. na izložbi koja se otvara u zagrebačkom Atelieru Meštrović.
Dugi put gipsane skulpture do Zagreba nije bio lak: prvo je putovala od Louisijane do New Yorka, u kamionu, u posebnim uvjetima predviđenima za nju. U New Yorku je bilo zamišljeno da se ukrca na prvi avion za Frankfurt, no zbog oluje letovi za Europu bili su odgođeni pa su je čuvali na aerodromu sljedećih sedam dana u za nju posebno izrađenom sanduku. Naposljetku je poletjela za Frankfurt, a s obzirom na to da nema dovoljno velikog aviona za smještaj skulpture teške oko 400 kilograma, iz Frankfurta u Zagreb dovezena je kamionom aviokompanije, uz nadzor stručnjaka za prijevoz umjetnina iz Kunstransa. Naposljetku je u Zagreb stigla bez ikakvih oštećenja.
Prikazuje ženu koja sjedi za čelom, sasvim je nagnula glavu nad instrument i udubljeno svira, ne obraćajući pažnju na okolinu. Sklopila je oči, valovita joj je kosa skupljena u punđu. Prsti koji prebiru po instrumentu tanki su i fino razrađeni, iako su ruke robusne, što je čest slučaj u ovog kipara. Iako je riječ o sjedećoj skulpturi, visoka je gotovo dva metra. Da je pokloni, Mati Meštroviću predložila je njegova supruga Rumjana prilikom njihova posjeta Americi. Nakon Zagreba, putuje u Muzej u Split, a kako su nasljednici dopustili i brončani odljev, postoji i opcija javne skulpture.
Poklonili su je još prije tri godine, no kako je transport bio izuzetno skup, do sada nije bilo sakupljeno dovoljno novca. U jednom su se trenutku Rumjana i Mate Meštrović pobojali da će se američki muzej pozvati na zastaru jer besplatno čuva skulpturu koja nije njihova. Taj su strah i javno izrazili kada je Stjepan Meštrović, unuk kipara i sin pokojnog Tvrtka (Meštrovićeva drugog sina), dio umjetnina iznio iz Ateliera Meštrović zbog neriješenih odnosa.
Kako i tvrdi Meštrovićev sin Mate, ova skulptura dio je ciklusa mnogih žena s muzičkim instrumentima, a najveći broj skulptura tog tipa može se pogledati u Osoru, dok se, primjerice, rad “Djevojka s mandolinom” nalazi u zgradi UN u New Yorku.
Dok je boravio u Americi, moj je otac radio niz javnih spomenika koje je onda slao u Hrvatsku, među njima su i spomenik Andriji Kačiću Miošiću i Nikoli Tesli koje je radio za Zagreb te spomenik Jurju Dalmatincu, smješten ispred njegove katedrale u Šibeniku – kaže Mate Meštrović. On razmišlja i o darovanju dijela umjetnikovih crteža iz arhivske građe, koji se trenutačno nalaze u New Yorku.
Ivan Meštrović, inače, nije rado otišao u Ameriku, no pozvan je 1947. godine da izlaže u Metropolitan muzeju u New Yorku. Osim toga, tamo je poslije rata bilo mnogo bolje razvijeno tržište umjetnina, a u tom mu je trenutku, kako se može pronaći u opsežnoj knjizi Duška Kečkemeta o Meštroviću, financijska injekcija bila itekako potrebna. Zapravo, smatrao je da tamo ide privremeno, ali kako se pokazalo, u Americi je ostao do kraja života, sljedećih 16 godina. Iako je bio dobro primljen, mnogo je izlagao, dobio je počasni doktorat univerziteta Columbia, a reportažu o njemu napravio je i Times, godine provedene u Americi smatrao je “dramatičnima i frustrirajućima”. U početku su živjeli u Syracusei, gdje je u osam godina bio izuzetno plodan. U tom je razdoblju izradio oko stotinu skulptura, a poslije je na poziv Sveučilišta Notre Dame otišao u South Bend, gdje je dobio atelje i četiri asistenta. Iako je tada već bio prešao sedamdesetu godinu, neumorno je stvarao, kako su poslije i svjedočili njegovi studenti, te je napravio neke od svojih najambicioznijih projekata, među kojima je i “Djevojka s čelom”.
Andro Krstulović Opara, ravnatelj Muzeja, najavljuje praizvedbu Suite za flaute i klavir “Meštrovićev san”, Olje Jelaske, uz otvaranje izložbe. (Jutarnji list) 

Podijeli ovaj članak
Skip to content