Umjesto da su prihvatile dvojezični proces nastave, naše su ga škole odbacile. U svim spomenutim školama nastava se odvija na rumunjskom jeziku, iako u području u kojemu one djeluju živi nešto više od 90 posto hrvatskog pučanstva
U općini Lupak svoja su vrata u rujnu otvorile četiri osnovne škole i vrtići u selima Lupak, Klokotič, Ravnik i Vodnik te dvije gimnazije (školski ciklus od petog do osmog razreda) u Lupaku i Klokotiču. Prije početka školske godine u ovoj općini ustalila se tradicija održavanja jutarnje sv. mise za sve učenike školske i predškolske dobi. Mise su slavili župnici Marijan Tjinkul, kojemu pripadaju župa Lupak i filijala Ravnik te Petar Dobra, koji se brine o župi Klokotič i filijali Vodnik.
Upisano je 190-oro učenika i polaznika vrtića, a njihov broj je iz godinu na godinu sve manji i manji. Jedan od razloga jest drastični pad nataliteta i preseljavanje mladih obitelji s djecom u razvijenije zapadne zemlje u potrazi za boljim životom.
U Osnovnoj školi Lupak se ove godine upisalo 24 učenika u prva četiri razreda i čak 49 učenika u gimnazijski ciklus, dok je u susjednoj klokotičkoj školi upisano 18 učenika, od prvog do četvrtog razreda, i samo 38 gimnazijalaca. U ostalim dvjema školama općine ima 22 učenika u Ravniku i samo 11 učenika u Vodniku.
Situacija nije ohrabrujuća ni u vrtićima. U Lupaku ima 12-ero djece, Ravnik devetero, Klokotič sedam mališana, dok u Vodniku ove godine neće biti nijednoga.
Prije četiri godina ukinut je gimnazijski ciklus škole u Ravniku te premještanja njezinih učenika u škole Lupaka i Klokotiča. To se može dogoditi i drugim našim školama.
Zakon, međutim, u svom prijašnjem izdanju, sve do 2011. godine, dopuštao je da se nastavni proces u školama odvija ili integralno na rumunjskom jeziku ili, ukoliko bi se to zahtijevalo, djelomično na jeziku etničkih manjina. Dvojezična nastava bila bi korisna našim učenicima, dapače onim najmlađima, jer bi ublažila tranziciju prema rumunjskom jeziku. Hrvati, Karaševci su skupina koja živi u kompaktnom prostoru te u prvim godinama govore doma ili u bliskom okruženju pretežito hrvatskim jezikom.
Osim toga, škole etničkih manjina ne moraju ispuniti propisane brojčane uvjete, pa ne bismo trebali biti zabrinuti. Ali, umjesto da su prihvatile dvojezični proces nastave, naše su ga škole odbacile. U svim spomenutim školama nastava se odvija na rumunjskom jeziku, iako u području u kojemu one djeluju živi nešto više od 90 posto hrvatskog pučanstva.
Nakon 2011. navedeni zakon obrazovanja doživio je neke promjene, u smislu da nema više dvojezičnosti u nastavi. Postoji nastava na rumunjskom ili nastava na jeziku priznatih etničkih manjina. Problem je ozbiljan, jer većina roditelja u našoj sredini neće prihvatiti nastavu isključivo na hrvatskom jeziku pod izgovorom da njihova djeca moraju imati solidno znanje i rumunjskog jezika, ukoliko žele dalje studirati ili se integrirati u društvu rumunjskih govornika. Stoga, škole će nam i dalje biti…rumunjske! Trebalo bi povećati natalitet, vratiti mlade obitelji iz inozemstva ili prije svega uvesti dvojezičnu nastavu.
(www.zhr-ucr.ro)
Tekst: Daniel Lucacela