Cristina danas predaje španjolski jezik u Instituto Espanol u Zagrebu. Na Hvaru, u Vrboskoj, našla je pradjedovu šogoricu i njezinu kćer, rođakinju s kojom je i danas bliska. Skrasila se u Zagrebu sa mužem Nikolom i sinom Ivanom, a njena obitelj u Čileu je oduševljena zbog toga
Kad danas razmisli, kaže Čileanka Cristina Alejandra Poblete Bogdanić, misli da je za sve ipak kriv djed koji joj je umjesto priča za djecu pripovijedao o dalekoj i prekrasnoj Hrvatskoj iz koje je na sjever Čilea došao njegov otac. Djed Luis, majčin otac, bio joj je, prisjeća se, jako važan, poput oca, jer su joj se roditelji rastali. A odrastajući praktički u gradu u pustinji, mašta joj se razbuktavala i Hrvatska joj nije izlazila iz glave, iako joj je baka Talijanka pa je Cristina u Čileu išla u talijansku školu.
– Djed je stalno pričao kako je tamo lijepo i mislim da sam već nakon prve priče odlučila da moram doći ovamo i sama vidjeti. Cristina nam pojašnjava da su se na sjeveru Čilea mahom naselili Hrvati koji su došli prije tri, četiri generacije, a kasniji su useljenici češće odabirali glavni grad Santiago i jug zemlje i ti su većinom imućniji. Ona je odrasla je u Copiapu, gradu na sjeveru s oko 100.000 stanovnika, okruženom pustinjom Atacamom.
– Hrvati u Čileu uživaju ugled imućnih i bogatih. Okupljaju se u luksuznim klubovima, s bazenima i teniskim igralištima, za koje im nije problem izdvojiti i pozamašan iznos članarine, jer je to pitanje prestiža. Kad sam došla studirati psihopedagogiju u Santiagu, svake sam godine tražila stipendiju za učenje jezika. No nisam je dobivala. Valjda zbog upornosti, kad sam diplomirala, napokon sam dobila stipendiju te došla u Zagreb učiti hrvatski na Filozofskom fakultetu.
Današnjeg supruga Nikolu ipak nije upoznala na kavi, ali jest u kafiću. Prisjeća se da ju je osvojio pristojnošću.
– Bio je jako fin. Prijatelj mu se malo napio, pa se on stalno ispričavao zbog njega. Ubrzo smo počeli izlaziti, ali sam se ja morala vratiti kući. Održavali smo kontakte skypeom, brzo je učio španjolski, a nakon mjesec dana došao je k meni u Čile. Kaže da je on odmah znao da je to to. Ubrzo sam se i ja vratila u Zagreb i počeli smo najprije živjeti zajedno, brzo smo se i vjenčali, a prije deset mjeseci dobili Ivana. U početku je radila preko studentskog servisa različite poslove, među ostalim, lijepila je naljepnice u Francku na paketiće kave.
Danas predaje španjolski jezik u Instituto Espanol u Zagrebu koji se ponosi predavačima izvornim govornicima. Jednom je otišla i na Hvar, u Vrbosku, gdje je brzo našla ljude koji su znali kuću iz koje je njezin pradjed pošao u Čile. Našla je pradjedovu šogoricu i njezinu kćer, rođakinju s kojom je i danas bliska. Kad je njezina obitelj uvidjela da se Cristina ozbiljno namjerava skrasiti u Zagrebu bila je oduševljena.
No Cristini ipak nešto nedostaje iz rodnog Čilea, a to su spontana druženja s prijateljima koja se vrlo rijetko dogovaraju unaprijed, što je ovdje pravilo.
Doznajte više na http://www.24sata.hr