Knjiga Emigrantska Hrvatska revija objavljena je ove godine u Nakladi Bošković. Autor knjige je dr. Srećko Listeš, viši savjetnik za hrvatski jezik pri Agenciji za odgoj i obrazovanje u Splitu
Nakon niza zapaženih predavanja o hrvatskoj emigrantskoj književnosti i ulozi časopisa Hrvatska revija, ove smo godine dobili i knjigu o toj temi, Emigrantska Hrvatska revija, objavljenu u Nakladi Bošković. S predavačem i autorom knjige, dr. Srećkom Listešom, višim savjetnikom za hrvatski jezik pri Agenciji za odgoj i obrazovanje u Splitu, porazgovarali smo o toj intrigantnoj temi.
GS: Kad ste se zapravo počeli baviti emigrantskom književnošću i kako se vaše istraživanje odvijalo, pretpostavljam da je bilo i problema, s obzirom na opsežnost građe?
– Hrvatsku reviju počeo sam istraživati prije dvanaest godina. U pravu ste, bavljenje emigrantskom književnošću povezano je s nizom problema. Na prvomu je mjestu teško dostupna građa. Hrvatska revija pohranjena je u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu i tamo sam je trebao pročitati, budući da dva kompleta u mojoj blizini, a živim u Splitu, nisu cjelovita, odnosno nedostaje veliki broj godišta ili pojedinačnih primjeraka. Da bih napisao ovu knjigu, trebao sam obraditi približno sto tisuća stranica, a sama Revija ima oko četrdeset tisuća. Nadalje, važno je reći kako su hrvatski emigranti teško zarađivali i s mnogo problema objavljivali svoje radove. Čak su i vodeći pjesnici znali objaviti izbore svojih radova u privatnoj nakladi, rabeći primitivnu tehnologiju kopiranja. Stoga je otežan put i čitatelju i istraživaču do nekih djela.
GS: Recite nam ukratko što knjiga sadrži?
Knjiga ‘Emigrantska hrvatska revija’ bavi se fenomenom emigracije, ali, prije svega, modusom kulture i književnim životom dijela emigracije okupljene oko Vinka Nikolića i njegove Hrvatske revije od godine 1951. do 1990., i povratka u domovinu. Riječ je o Hrvatima koji su napustili domovinu većim dijelom u svibnju 1945.
Hrvatska revija bila je najvažniji časopis Matice hrvatske još od osnutka 1928. godine. Čini se, međutim, da njezino djelovanje nakon Drugog svjetskog rata, kada Revija seli u emigraciju, u Hrvatskoj i dalje prolazi nezapaženo u široj javnosti.
GS: Što bi ova vaša knjiga mogla promijeniti? Kako to komentirate?
– Hrvatska revija bila je središnji književni časopis od godine osnutka (1928.). Revija je bila građanski, eklektički časopis, čiji su suradnici uglavnom bili nezainteresirani za politiku, artisti; u njemu su objavljivali i književnici lijeve i desne političke orijentacije, ma kako ova moja izjava bila neprecizna. Valja razumjeti da su tridesete godine 20. st. doba ekstremnih i umjerenih komunista, unitarista i orjunaša, desničara i budućih ustaša. Najlakše ćemo stanje oslikati popisom nekih suradnika u prvim godinama Hrvatske revije – u njoj su objavljivali August Cesarec, Miroslav Krleža, Filip Lukas, Tin Ujević, Dragutin Tadijanović, Gustav Krklec, Đuro Vilović, u predratnim se godinama pridružuju Mile Budak, Mate Ujević, Ivo Lendić, Sida Košutić, Vinko Nikolić, Antun Bonifačić i dr. Zanimljivo, u Reviji su objavljivali, i u prvim ratnim godinama Vladimir Nazor i Ivan Goran Kovačić, a u ratnim je godinama urednik bio ustaša Marko Čović. To se, dakako, tumači potrebom književnika za svjetlošću pozornice. Književnik treba publiku, treba nakladnika, a to mu je mogao pružiti Zagreb i časopisi koji su u njemu objavljivani. Zato su mnogi pisci šutke prihvaćali posljedice totalitarizma, čak se i angažirajući u promidžbene svrhe pa tako valja razumjeti i angažirane književnike koji su dočekali hrvatsku samostalnost i oživotvorenje sna o državnosti. Veliki broj suradnika Hrvatske revije nisu bili ustaše, ali su u svibnju 1945. napustili domovinu znajući za paljenje sela po Slavoniji i očekujući takvu sudbinu i za svoje domove.
U emigraciji im većini nije bilo lako. Valjalo je preživjeti, raditi teške poslove pa je, primjerice, Vinko Nikolić bio, kako on kaže, sluga u jednoj školi prije nego što se zaposlio na primjerenijemu mjestu. Našavši se u Argentini, Nikolić je stigao u okruženje koje je ubrzo postalo središte kulturnoga rada argentinskih Hrvata, uskoro i cjelokupne hrvatske emigracije. S Franjom Nevistićem pokrenuo je dvotjednik Hrvatska (1947.), ali ga obojica, zbog sukoba s Pavelićem, napuštaju godine 1950. Nikolić iz Argentine s Antunom Bonifačićem iz Brazila ponovno pokreće Hrvatsku reviju, čiji je prvi broj u Buenos Airesu objavljen godine 1951. Do povratka u domovinu objavili su ukupno 160 brojeva. Taj “kulturno-književni tromjesečnik” uskoro je sam počeo uređivati Nikolić, radeći s velikim brojem suradnika.
Već u prvomu broju najavljene su smjernice programa Hrvatske revije – ujedinjavanje hrvatskih intelektualnih snaga, bogaćenje hrvatske nacionalne kulture, čuvanje hrvatskoga jezika, jačanje hrvatske državotvorne svijesti i objavljivanje priloga o hrvatskoj povijesti. Čini mi se važnim napomenuti i to da je Nikolić bio članom Hrvatskoga narodnoga vijeća, savjetodavnoga političkoga tijela hrvatske emigracije. Dakako, Nikolić i njegovi suradnici u domovini su smatrani neprijateljima. Samo posjedovanje časopisa ili pronalazak na granici, smatrani su neprijateljskom djelatnošću koja je kažnjavana zatvorom. Zanimljivo je čitateljima da je Hrvatska revija sudjelovala kao nakladnik na sajmovima knjiga u Frankfurtu.
GS: Na tragu prethodnog pitanja, što se s Hrvatskom revijom dogodilo nakon povratka u Hrvatsku? Revija više nije književni časopis i danas se bavi uglavnom geografijom i poviješću. Zašto je tome tako, kako komentirate da je jedan takav povijesno iznimno važan i značajan kulturni brand promijenio svoju koncepciju, ako se može tako reći?
– Napuštajući domovinu u svibnju 1945., Vinko Nikolić je u vrećici ponio grumen hrvatske zemlje. Vratiti taj grumen, bio je njegov san i zavjet. Učinio je to godine 1990. Njegova želja bila je jača od svih problema, od tehničkih do onih psiholoških pa je Hrvatska revija sljedeće godine vraćena Matici hrvatskoj.
GS: Je li hrvatska emigrantska književnost danas, u samostalnoj i neovisnoj RH, dovoljno poznata i priznata, revalorizirana i zastupljena u izdavaštvu unatrag posljednjih 25 godina?
– Emigranti su se često na stranicama Hrvatske revije pitali o vrijednosti njihovih djela. Književni aspekt, jasno je, Hrvatske revije rezultirao je djelima koja u dobroj mjeri nisu pratila domovinska književna kretanja, sve do pojave najmlađega naraštaja emigrantskih književnika (Borisa Marune, Mirka Vidovića i drugih). Publicistika, esejistika i kritika pratili su domovinska zbivanja u gospodarstvu, politici, umjetnosti, književnosti, znanosti, istodobno pripremajući i emigrantske i domovinske čitatelje na povratak emigranata u domovinu stvaranjem psiholoških uvjeta za prihvaćanje dvaju skupina istoga naroda kao jednoga tijela. Uloga Revijinih suradnika u razbijanju fame o neprijateljskoj emigraciji i kritički diskurs prema svim oblicima ekstremizma iskazala se u istrajnomu i dugogodišnjemu radu. Znanost o književnosti prihvatila je emigrantske književnike i njihova djela i opisala ih u zajedničkomu korpusu (primjerice, Dubravko Jelčić, Slobodan Prosperov Novak i drugi). Emigranti i danas djeluju. U okviru Hrvatskoga svjetskoga kongresa djeluje i pjesnička udruga čija je predsjednica Nada Pupačić. Ta je udruga objavila petnaest zbornika sastavljenih od ciklusa pjesama svojih članova.
(Glas Slavonije)