Donacija za Zagreb križonoše iz Vancouvera

4 min čitanja

Pandemija koronavirusa je slomila svjetske burze početkom travnja, spremivši čovječanstvo u karantenu. Do zadnjeg trenutka sredinom travnja nije se znalo hoće li koronavirus zaustaviti i tradicionalnu procesiju Za križen na otoku Hvaru. Bratovština iz Jelse, koja brine o organizaciji, ishodila je dozvolu Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo da se iznimno dopusti održavanje te pasionske pobožnosti, koja se neprekinuto održava gotovo pet stoljeća, budući na tom otoku nema zaraženih. I kroz dugu povijest procesija je iz različitih razloga imala kušnji poput one kada su je reducirali talijanski fašisti 1943. godine, dok je 1944. zbog njemačke okupacije održana u izbjegličkom logoru u El Shattu. U dosad neviđenoj globalnoj zdravstvenoj krizi 2020., uvjet je bio da u svakoj od šest procesijā može sudjelovati maksimalno do 15 ljudi i to uz strogo pridržavanje epidemioloških mjera. Tako su odabrani Hvarani imali čast hodati putovima svojih predaka predvođeni križonošama među kojima su bili Roman Radonić, Prošper Grgičević, Andro Balić, Dinko Damjanić i iseljenički sin s kanadskom adresom Matteo Bratanić. Križonoše su se molile  pod otvorenim nebom u srcu Mediterana za zdravlje čitavog čovječanstva, dok su ih virtualno pratile stotine tisuća ljudi na društvenim mrežama.

Hvarska procesija Za Križen jedinstvena je pasionska ophodnja, koja se održava od godine 1658. Odvija se u noći s Velikog četvrtka na Veliki petak, a čine ju šest procesijā koje istovremeno kreću iz hvarskih mjesta Vrbanj, Vrboska, Jelsa, Pitve, Vrisnik i Svirče. Na svom kalvarijskome hodu pučana, koji odražava Kristov kalvarijski hod nikada se sudionici procesijā ne susretnu. Kreće se u smjeru kazaljke na satu, a završava u početnoj župi. Pasionska opohodnja je uronjena u čarobnu glazbeno-dijalošku formu koju izvode kantaduri prema Gospinu plaču iz Osorsko-hvarske pjesmarice iz 1533., jednog od izvorišta čakavskoga osmeračkoga pjesničkoga nasljeđa.  Najveću čast u toj ophodnji snage antičke drame ima križonoša, središnji lik koji bosonog nosi 18 kilograma teški križ na putu dugom oko 25 kilometara. Iako odrastao izvan hrvatskoga kulturnog prostora, čin sudioništva u ovogodišnjoj pasionskoj ophodnji studenta Mattea Bratanića iz Vancouvera otkriva ga kao urbanog mladog čovjeka duboko sraslog s duhovnom tradicijom i baštinom hrvatskog naroda.

Rođen u društvu koje pogoduje razvitku i hrvatske zajednice i njezine specifične kulture, Matteo je sin domovine kojem se valja diviti. Hrvatska zajednica u Kanadi koja trenutačno broji  malo više od 110 000 Hrvata i građana hrvatskoga podrijetla najljepši je primjer očuvanja identiteta u multietničkom okruženju, od svih naših iseljeničkih zajednica u četrdesetak zemalja svijeta.

Ovogodišnji križonoša hvarskog Vrbnja sa zapadne kanadske obale rođen je 7. siječnja 1999. u obitelji Tončija Bratanića i Filke rođ. Milevčić u Vancouveru. Student je treće godine biologije sa željom daljnjeg studija medicine, čime bi, ako Bog da kaže mama Filka, nastavio obiteljsku tradiciju. Za nošenje križa zapisao ga je pokojni djed prije 20 godina. Matteo je šesta generacija križonoša u obitelji od početka 19. stoljeća. Križ su nosili njegovi pradjedovi, djedovi s očeve strane u Vrbnju, ali i s majčine strane u Jelsi, uključujući oca. Mateo je aktivni član Hrvatske katoličke župe Prečistog Srca Marijina u Vancouveru, ali kad god može rado se vraća svojoj djedovini. Matteo je i potaknuo humanitarnu akciju za obnovu Zagreba razrušenog u potresu, te financijsku pomoć Kući sv. Terezije od Malog Isusa za nezbrinutu djecu – čiji je dom također oštećen. Uz divljenje Matteu koji se odrekao darova na tradicionalnom obidu od križa iskazujemo zahvalnost njegovoj obitelji te građanima Hvara koji su se odazvali za pomoć potresom razrušenom Zagrebu u iznosu od 100 tisuća kuna.

Tekst: Vesna Kukavica

 

Podijeli ovaj članak
Skip to content