Jedan od sudionika na 3. Iseljeničkom kongresu koji će se za mjesec dana održati u Osijeku bit će i prof. Luka (Luke) Budak, direktor Croatian Studies Centre, Macquarie University – prvi čovjek Hrvatskih studija na Sveučilištu Macquarie iz Sydneyja, Australija. S kolegicom Rebekom Mesarić-Žabčić profesor Budak održat će predavanje o temi “Mogućnosti i želja za povratak u Republiku Hrvatsku: primjeri iz Australije”. O čemu je točno riječ, pojašnjava naš sugovornik, mr. sc. Budak:
– Postavili smo dvadesetak kratkih i jednostavnih pitanja drugom naraštaju Hrvata ovdje u Australiji s ciljem da spoznamo kako ti ljudi vide Hrvatsku i imaju li želju i mogućnost doći u Hrvatsku i ostati živjeti u Hrvatskoj. Uglavnom, ta naša pitanja bila su formirana u skladu s temom “Odlazak – ostanak – povratak” 3. Hrvatskog iseljeničkog kongresa koji će se ove godine održati u Osijeku. Kolegica Rebeka i ja prezentirat ćemo odgovore naših ispitanika onako kako su nam ih oni dali, u nadi da će to netko iz državnih tijela i ministarstava Republike Hrvatske, posebno oni koji se bave hrvatskim iseljeništvom, doći poslušati te poruke i prenijeti ih relevantnim političarima i institucijama, kao i to da će oni napokon nešto poduzeti da se prijeđe s političke retorike na konkretna djela. Tako se to ovdje kod nas u Australiji radi. S ovakvih skupova i prezentacija o vizijama i mišljenjima ljudi na terenu razrađuju se razne strategije kako te ideje i vizije ostvariti u praksi. Ako se to ne napravi, onda ovaj cijeli skup nema smisla, ispast će da mi sudionici skupa sami sebi prepričavamo “ hrvatske iseljeničke priče”.
O svojoj samostalnoj temi “Transnacionalno iskustvo i identitet drugog naraštaja Hrvata”, profesor Budak kaže:
– Pa ja sam živim transnacionalno iskustvo otkako sam napustio Zagreb i Hrvatsku kao šesnaestogodišnjak, i to mi moje osobno iskustvo, uz sociološke i znanstvene raščlambe o transnacionalizmu i identitetu, uvijek služi kao polazište. Ako kažem da sam bio “pokusni kunić” kanadskog multikulturalizma, a poslije toga došao živjeti u njegovoj australskoj inačici, onda možete pretpostaviti da je podloga stvarna i čvrsta. Osim toga, ja već više od tri i pol desetljeća predajem na Hrvatskim studijima na sydneyjskom Sveučilištu Macquarie, dakle radim s mladim naraštajima Hrvata kao njihov učitelj i u neku ruku odgojitelj, pa ih uvijek propitkujem o njihovu osobnom identitetu. To također radim i s onim mladim ljudima u hrvatskim zajednicama koji nisu na Hrvatskim studijima. Ako uzmete u obzir da nam je kroz Hrvatske studije prošlo više od tri tisuće ljudi, onda možete misliti koliko sam povratnih informacija o identitetu tih mladih ljudi prikupio i koliki mi je uzorak.
– Prije svega, moram reći da su to odreda mladi ljudi koji na razne načine vide i vole domovinu svojih roditelja, djedova i baka, ljudi koji su joj jako privrženi. Koliko su joj privrženi najbolje pokazuju njihovi skupovi u hrvatskoj zajednici, od festivala hrvatskog folklora, užitka u hrvatskoj pjesmi na koncertima hrvatskih estradnih umjetnika i glazbenih bendova, hrvatskim običajima i tradiciji te hrvatskom zajedništvu općenito. Oni su gotovo svi pozitivno integrirani u širu australsku zajednicu, što je dobro, i to uvijek kao ponosni potomci Hrvata.
– U prošlosti hrvatskog iseljeništva u Australiji bilo je puno problema, međutim, ništa državotvorne Hrvate nije moglo spriječiti i zaustaviti u njihovim domoljubnim nakanama. Tu ljubav za Hrvatsku najbolje je osjetio pokojni Vlado Gotovac kad je bio gost Hrvatskih studija 1988. godine koji je nošen oduševljenim dočekom Hrvata izjavio sljedeće: “(…) još traje iznenađenje. Još sam u dolasku: pokušavam shvatiti da je sve što se sa mnom događa činjenica, stvarnost… Ali toplina me već cijelog obuhvatila, omamila. I ljepota. Neprekidno čujem, osjećam ljubav. Onda je i nemoguće samo jedna od mogućnosti radosti”. Ta odanost i ljubav za domovinu Hrvatsku najbolje se očitovala 1990. godine poslije prvih demokratskih izbora nakon Drugog svjetskog rata i dosegnula je svoj vrhunac i oduševljenje za vrijeme posjeta Australiji i australskim Hrvatima prvoga hrvatskoga predsjednika, dr. Franje Tuđmana u svibnju 1995. Ona se nastavila u obliku humanitarne pomoći za vrijeme velikosrpske i JNA agresije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu 1991. – 1995. godine. Osim što su hrvatski domoljubi bili angažirani u prikupljanju i slanju humanitarne pomoći, oni su neprestano i na razne načine pune četiri godine razjašnjavali i rasvjetljavali prave uzroke rata na tlu Hrvatske i Bosne i Hercegovine, pobijali mitove i laži agresora lansirane u svijet, “otvarali oči” onima koji su pisali i govorili o “građanskom ratu” na tlu ove dvije države. I, naravno, lobirali za njihovo međunarodno priznanje.
– I onda se dogodila iznimno dobro pripremljena vojno-redarstveno akcija “Oluja”. Tada se kod Hrvata općenito događa još jedno neopisivo i neponovljivo ushićenje, polet i ponos, pa tako i među Hrvatima na ovim prostorima. I onda dolazi “rat poslije rata”, u kojem se hrvatska politika i hrvatski političari užasno slabo snalaze, zapravo oni se uopće ne snalaze. Najbolji primjer za to je politički Haaški sud i travestija pravde na tom sudu. No, to je posebna, duga priča…
O sadašnjosti i budućnosti Hrvata u Australiji Luka Budak ovako zbori:
– Danas je, kako već rekoh, najveća briga Hrvata u Australiji političko, gospodarsko, demografsko i općenito stanje u domovini Hrvatskoj i budućnost Hrvatske. Što se pak naših hrvatskih problema ovdje u Australiji tiče, oni postoje, ali nisu tako veliki i ozbiljni. Naime, jedna smo od brojnih etničkih zajednica u starenju. Odlaze nam naši hrvatski hrastovi, da se slikovito izrazim, koji su se doselili ovamo poslije Drugog svjetskog rata i koji su stvarali i izgradili ovu hrvatsku zajednicu. To je prirodan proces i tu si ne možemo pomoći. Ohrabrujuće je to što to golemo bogatstvo, kako materijalno tako i duhovno, koje ovi ljudi ostavljaju iza sebe hrvatskoj zajednici, preuzimaju i nastavljaju njihovi sinovi i kćeri, a u nekim slučajevima čak i njihova unučad, s ljubavlju i zainteresiranošću kojima su mnoge iznenadili. Naime, ovi mlađi naraštaji ne vole domovinu svojih roditelja i djedova i baka ništa manje, ali zamjetno je da je njihova ljubav malkice drukčija, kao što su drukčiji i njihovi odnosi prema Hrvatskoj. Oni Hrvatsku vide na malo drukčiji način od svojih predaka, više poduzetnički ili entrepreneurijalno. I to je zapravo dobro jer su upravo oni ti koji bi Hrvatskoj najviše mogli pomoći svojim iskustvom i znanjem.
– U jednom drugom smislu također smo veoma zadovoljni što ta takozvana tranzicija ili prijelaz s prvoga naraštaja Hrvata na drugi ili čak i treći, neće biti toliko bolna kao što smo nešto ranije strahovali. Sve to polako i sigurno preuzimaju mlađi naraštaji Hrvata, a to je jako važno jer hrvatska zajednica po svome materijalnom i duhovnom bogatstvu slovi među deset najbolje stojećih zajednica u Australiji. A to nije mala stvar ako uzmemo u obzir da australski multikulturni mozaik čini više od dvjesto etničkih zajednica.
Na pitanje jesu li moguća veća ulaganja iseljeništva, poglavito iz Australije, u poslove u Hrvatskoj, prof. Budak kaže:
– Uza svu političku i javnu retoriku, koju slušamo o povratku hrvatskih iseljenika već duže od dva desetljeća, sve nažalost ostaje samo na riječima. Ako doista postoji dobra volja za to, a čini mi se da postoji bar u nekim slojevima i segmentima hrvatske politike i javnosti, onda s riječi trebamo prijeći na djela, i to hitno. Hrvatima izvan Hrvatske je jasno da su tu mnoge poteškoće i prepreke na obje strane, i što se prije krene na uklanjanje tih prepreka, to će biti bolje za Hrvatsku. Uvjeti za povratak, kao i za ulaganje, u ovom su trenutku nepovoljni, najblaže rečeno. Kako je moguće ostvariti povratak i ulaganje iseljenih Hrvata, bez obzira na to koliko oni Hrvatsku vole i koliko bi rado u njoj živjeli, ako u hrvatskoj politici, do sada, nitko ozbiljno ne uzima u obzir ono kako iseljeni Hrvati vide Hrvatsku i kako bi je oni ustrojili gospodarski. A vjerujte mi da zato imaju mnogo ideja i mnogo modela. Kad hrvatske “političke elite” ozbiljno shvate da u svijetu nemaju boljeg partnera od Hrvata izvan granica Hrvatske za gospodarski oporavak i rast Hrvatske te da je došao trenutak da se sjedne za stol, donesu neki konkretni zaključci i zakoni, da se povuku neke učinkovite mjere, siguran sam da će doći do zaokreta nabolje. Samo to treba ostvariti, australski Hrvati više ne vjeruju u “birokratske” prepreke. Jedno je sigurno, ništa nećemo ostvariti ako sve ostane ovako kako je danas, kad svakodnevno čitamo i slušamo kako ljudi iz Hrvatske odlaze ili praktično bježe zbog nezaposlenosti, problema u obrazovanju, neizvjesnosti u budućnosti itd., a Hrvatska poziva svoje iseljene Hrvate da se vrate i ulažu u takvu Hrvatsku. (Glas Slavonije)
Priredio: Darko Jerković
Vidi: www.glas-slavonije.hr