Rođen i odrastao u Torontu, Michael Murgić nosio je cijeloga života Hrvatsku u srcu. Nakon poslijediplomskog studija u Zagrebu odlučio se trajno preseliti i ovdje osnovati obitelj te izgraditi poslovni uspjeh. Danas vodi tvrtku Victuspak, koja kontinuirano raste, te pomaže povratnicima radom udruge Reaspora. Njegova priča pokazuje kako povratak u domovinu može biti početak novog, ispunjenog života.
Michael Murgić uspješan je poslovni čovjek, koji sa suprugom i trima kćerima živi u glavnome gradu Hrvatske gdje vodi tvrtku koja se bavi proizvodnjom i uslužnim pakiranjem. Riječ je o tvrtki koja iz godine u godinu zapošljava nove djelatnike te planira širenje poslovanja. Michaelova životna priča posebna je zbog niza okolnosti koje su je oblikovale – rođen je u hrvatskoj obitelji u Torontu i gotovo polovicu života proveo je daleko od domovine.
„Ako govorimo o mojoj obitelji, svi potječu iz Like. Otac je iz sela blizu Perušića, a mama iz Trnovca pokraj Gospića. Moja majka otišla je u Kanadu davne 1969. godine s cijelom obitelji – s mamom, tatom i bratom, dok je moj otac također otišao iste godine, ali tada su još bili odvojena priča. On se preselio u Windsor, a ona u Toronto. Kao što to često biva u dijaspori, njihova priča započela je 1972. godine u podrumu crkve u Torontu, gdje su se upoznali na događaju koji je organizirala hrvatska crkva. Vjenčali su se dvije godine kasnije. Otac se zatim preselio u Toronto i ondje smo zajedno gradili našu obiteljsku priču, nas četvero – mama, tata, sestra i ja. S nama su živjeli i baka i djed te obitelj mamina brata“, prisjeća se Michael kojeg prijatelji od milja zovu Mike.
HRVATSKA U SRCU
Odrastao je njegujući i kanadski i hrvatski identitet. Do polaska u vrtić čuvala ga je baka koja je s njim razgovarala isključivo na hrvatskome jeziku, pa i danas oba jezika govori izvrsno, a osim roditelja, veliku ulogu u njegovu odrastanju imala je i hrvatska zajednica.
„Živjeli smo relativno blizu hrvatske crkve u Mississaugi i svake smo nedjelje rado dolazili na misu. Kasnije sam počeo igrati nogomet u klubu Mississauga Croatia, zatim sam se angažirao u folklornoj skupini Kolo ‘Sljeme’, a i sestra i ja smo pjevali u crkvenom zboru. Puno vremena provodili smo upravo oko crkve jer se ondje nalazio i park u kojem smo igrali nogomet, a subotom smo pohađali hrvatsku nastavu. U svim tim aktivnostima, naravno, stvarala su se prijateljstva i ekipa za cijeli život“, govori Michael. Iako je u Kanadi živio ispunjeno i sretno, srce ga je, kako kaže, uvijek na neki način vuklo prema Hrvatskoj.
„Još od devedesetih godina često smo dolazili u Hrvatsku, u posjet obitelji u Lici, a ubrzo smo počeli dolaziti i na more i u posjet rodbini u Zagrebu. Svaki dolazak za mene je bio nevjerojatno iskustvo. Naravno, vidio sam i čuo stvari koje bi neki okarakterizirali kao negativne, ali sam istodobno iskusio i brojne pozitivne strane Hrvatske. Cijelo vrijeme imao sam osjećaj da se ovdje može lijepo živjeti i stvoriti kvalitetan život. Još kao tinejdžer sanjao sam o tome da svoj život gradim upravo u Hrvatskoj“, ističe Michael.
POSLIJEDIPLOMSKI STUDIJ U ZAGREBU
U Hrvatsku je prvi put došao živjeti 2001. godine. Prvi konkretan korak prema budućem preseljenju, kako kaže, napravio je njegov stric, koji mu je skrenuo pozornost na mogućnost upisa poslijediplomskog studija u Zagrebu.
„Ubrzo sam upisao studij i preselio se u Zagreb. Bilo je to fenomenalno iskustvo. Dio godine provodio sam ovdje za vrijeme predavanja, a zatim bih odlazio u Kanadu raditi, pa se ponovno vraćao. Tako je bilo sve dok nisam uspješno završio studij. Netom prije njegova završetka upoznao sam svoju suprugu Jelenu. Iako sam diplomirao, imao sam i te kako dobar razlog za povratak u Hrvatsku“, govori Murgić, koji je tada počeo intenzivnije razmišljati o poslovnim mogućnostima u domovini. Iako je završio studij međunarodnih odnosa, nije završio u diplomaciji, već u poslu kojim se i danas uspješno bavi.
„Moj otac radio je vrlo sličan posao ovome kojim se ja danas bavim – proizvodnjom dijela prehrambenih proizvoda i uslužnim pakiranjem. Čini mi se da je taj posao od samog početka bio dio mene. Uz pomoć prijatelja došao sam do određenih kontakata i manjih ugovora te pokrenuo vlastiti biznis“, objašnjava Michael. Sa suprugom Jelenom u braku je od 2007. godine. Nakon vjenčanja koje su imali u Hrvatskoj, na neko su vrijeme otišli u Kanadu kako bi, ističe, zatvorio jedno životno poglavlje – prodao dio stvari, zapakirao opremu i strojeve za proizvodnju u kontejnere te dogovorio preseljenje na drugi kraj svijeta. Početkom 2008. godine započeli su svoj život u Hrvatskoj pa iako uživaju ovdje, rastanak s Kanadom nije bio lagan jer nikad nije lako zatvoriti jedno poglavlje života.
SUZE NA RASTANKU
„Još od devedesetih sam govorio da ću se jednog dana preseliti, ali mama nekako nije vjerovala u to. Mislila je da će me ta ideja proći. Ipak, bio sam odlučan. U početku nije bilo lako, bilo je i suza, ali danas, kada moji roditelji vide život koji sam ovdje stvorio sa svojom obitelji, mislim da shvaćaju kako je to bila dobra odluka“, kaže Michael, koji je uvjeren da ni na trenutak nije pogriješio kada je izabrao život u Zagrebu. Početak, priznaje, nije bio jednostavan.
„Došao sam s jasnom idejom da se želim razvijati u poslu sličnom onome koji je moj otac radio u Kanadi. Najveći izazov bio je taj što se u Kanadi proizvođači i trgovci često odlučuju za vanjske partnere za proizvodnju i pakiranje, osobito kada lansiraju novi proizvod za koji nisu sigurni kako će proći na tržištu. Ovdje je situacija bila nešto drukčija. No, nisam došao s velikim kapitalom niti sa stotinama strojeva. Došao sam s nekoliko njih i krenuo polako, korak po korak, slično kao što bih to učinio i u Kanadi“, objašnjava Murgić. Njegovi roditelji i sestra sa svojom obitelji i dalje žive u Kanadi. Iako ih srce također vuče prema povratku, vrijeme za taj korak još nije sazrelo. Ipak, redovito se posjećuju i viđaju u Hrvatskoj, a u budućnosti se možda svi vrate u Lijepu Našu jer, kako kaže, i sestra sa svojom obitelji želi nastaviti život ovdje. Michael i supruga Jelena odlučili su svoje kćeri odgajati dvojezično.
„Supruga i ja međusobno razgovaramo na hrvatskom jeziku, dok ja s kćerima govorim na engleskom. Kada nam se rodila prva kći, u početku smo s njom razgovarali isključivo na hrvatskom. Pričekao sam da ga dobro usvoji, a zatim sam joj postupno objašnjavao da postoje i drugi jezici, druge nacije i kulture. Tako sam je polako uvodio u engleski jezik. Danas sve tri izvrsno govore i hrvatski i engleski“, kaže Murgić koji uz posao i obitelj nađe vremena za pomaganje s drugim povratnicima. Naime, već godinama uspješno vodi i udrugu Reaspora.
„Volim reći da je ideja o udruzi nastala iz jednoga dobrog vikenda s dečkima koji su također povratnici. Bilo je to 2015. godine u 11. mjesecu kada se ekipa iz tadašnje WhattsApp grupe odlučila naći i uz druženje pokušati ispeći rakiju. Nekako spontano se razvio razgovor o tome kako je živjeti ovdje, koje su dobre i one malo manje dobre strane, kakvi su bili naši počeci i što bi nam tada olakšalo prilagodbu. Iz tog razgovora rodila se ideja o osnivanju udruge“, prisjeća se Mike. Udruga Reaspora, osim što pomaže povratnicima, redovito sudjeluje i u humanitarnim akcijama.
„Najviše funkcioniramo putem WhatsApp grupa, gdje su svi članovi jedni drugima podrška. Kad god nekome nešto zatreba, uvijek se pronađe rješenje. Među članovima imamo ljude iz gotovo svih zanimanja. Sudjelovali smo u obnovi crkve u Lici blizu Udbine, pomogli osnivanje folklorne skupine u okolici Rijeke, te donirali sredstva za pravne troškove Bleiburškog voda“, navodi Michael.
Svake godine organiziraju i zajednički piknik, najčešće na blagdan svetog Ante, 13. lipnja, što je prilika za neformalno druženje, upoznavanje novih članova i stvaranje prijateljstava koja često prerastu u cjeloživotnu podršku. Na pitanje gdje se vidi za deset godina, Michael bez razmišljanja odgovara – u Hrvatskoj. Ne može zamisliti život s obitelji negdje drugdje. Dodaje kako bi u mirovini volio dio godine provoditi na moru, a dio u Zagrebu, gdje danas živi. Iako imaju rodbinu u Kanadi, njegove kćeri nemaju planove ondje živjeti, pa čak ni studirati.
„Više ih zanima studiranje negdje u Europi. Često se dogodi da djeca mojih prijatelja govore kako zavide mojim kćerima jer imaju priliku živjeti u Hrvatskoj. Gotovo nikada nije obrnuto“, govori Michael sa smiješkom. Jedan od glavnih razloga zašto smatra da je život u Hrvatskoj bolji nego u Kanadi jest osjećaj sigurnosti.
„Kanada je vrlo multinacionalna država i nemam ništa protiv manjina, ali odlučio sam da ne želim biti manjina u zemlji u kojoj živim, a u Hrvatskoj nisam manjina“, zaključuje gospodin Murgić.
Dodaje kako ima mnogo poslovnih planova za svoju tvrtku, o kojima je još prerano govoriti. Ono što sa sigurnošću možemo reći jest da ćemo sa zanimanjem pratiti daljnji razvoj Michaelove tvrtke, ali i udruge Reaspora, za koju se nadamo da će iz godine u godinu rasti, baš kao što raste i broj Hrvata koji se odlučuju na povratak u domovinu svojih predaka.
Tekst: Željka Sablić Odrljin; Foto: Jurica Galoić i privatni album
