Anto Jurkić mogao je ostati u Zagrebu, gdje je ostvario zapaženu umjetničku karijeru, ali srce ga je vratilo u Posavinu. U Donjoj Tramošnici izgradio je ljevaonicu u kojoj danas nastaju skulpture za brojne krajeve Hrvatske i BiH, dok s obitelji planira otvoriti i galeriju na otvorenome.
Akademskom kiparu Anti Jurkiću njegova rodna Posavina vječna je inspiracija zbog koje je zagrebačku adresu zamijenio onom u Posavini. Umjetnik je time potvrdio kako za vrhunska ostvarenja nije potrebna velika sredina. Vratio se rodnoj Donjoj Tramošnici prije osam godina i u tome malome, tada srušenome povratničkome mjestu, otvorio prvu umjetničku ljevaonicu u BiH na impozantnom prostoru od oko 12.000 m2. To je više od projekta, jer Anto je ljevaonicom udahnuo poseban umjetnički impuls cijeloj Posavini. U njoj su se rađala umjetnička djela koja danas krase brojna posavska sela, a među njima i Anti najdraži spomenik Ivi Gregureviću. I tu neobičnoj priči nije kraj. Iz Zagreba se Anto preselio s cijelom obitelj rođenih Zagrepčana u svoju Posavinu, u jedno malo idilično posavsko selo gdje su povratnici uglavnom osobe treće životne dobi, a cvrkut ptica i zvuk tišine dominira posavskom ravnicom. O svemu tome razgovarali smo s poznatim kiparom u njegovu živopisnom selu i odmah upitali koji su ga razlozi naveli da preko noći ode iz Zagreba i svoj atelje u središtu Zagreba u Ilici zamijeni Posavinom.
POSAVSKI PONOS I PRKOS
„Priča je vrlo jednostavna. S obzirom na to da sam tu rođen, odlučio sam se vratiti. Život me odveo kao i većinu put školovanja, srednju školu pohađao sam u Sarajevu, Likovnu akademiju u Zagrebu, i tu sam se zaustavio. Još uvijek imam atelje u Ilici, i to je jedan od najvećih u Zagrebu, dobio sam ga kao zaslužni umjetnik i statusom profesionalnog umjetnika. Ipak, poslije rata kada god bih ovdje došao na ruševno područje tinjala je nesvjesno želja za povratkom. Ovdje je sve gotovo 90% bilo srušeno, ali mene to nije obeshrabrilo. Naprotiv, progovorio je iz mene posavski ponos i prkos. Svi su me pitali je li moguće da napuštam Zagreb i svoj atelje, u neposrednoj blizini Akademije likovnih umjetnosti, no ja sam čvrsto odlučio, idem ispočetka. Nije to bila samo računica i biznis, premda sam znao da iz BiH najveći broj skulptura dolazi u Hrvatsku na lijevanje, ali osnovni razlog je bio moj inat da nešto napravim u sredini iz koje sam potekao. Sin je napustio posao ekonomista u Zagrebu, zasukali smo rukave, sve smo iskrčili, maknuli drveće, šipražje. Riješili smo administraciju i papire, osnovali tvrtku i bio je to početak jedne lijepe priče“, kaže nam Jurkić dok obilazimo prostor velikih hala ljevaonice u kojoj 15 djelatnika užurbano radi na pripremi važnog posla koji se uvijek s nestrpljenjem iščekuje, izlijevanja rastopine u kalupe na visokim temperaturama, što ponekada zna, upozorava Jurkić, biti i opasno, stoga su radnici i te kako važni u tom poslu, ističe Anto.
PRVA UMJETNIČKA LJEVAONICA U BOSNI I HERCEGOVINI
Na sarajevskoj Akademiji gdje je studirao, inače najstarijoj u Europi, Anto je imao pristup ljevaonici, upoznao je složen sustav lijevanja i upio znanje. „Bilo mi je nekako logično da ono što je vezano uz umjetnost, uz moje iskustvo, kiparstvo, da to napravim baš u Tramošnici. Ovo je prva umjetnička ljevaonica u BiH u kojoj danas ne radim samo ja, već ovdje dolaze umjetnici iz cijele Europe. Baš je ovih dana tu smješten kipar iz Njemačke gdje radi svoje radove. Operativni posao vodi moj sin Luka, a ja se bavim umjetničkim dijelom“, kaže nam Anto prisjećajući se kako je sve krenulo od nule s edukacijom nekadašnjih posavskih zidara i ostalih profila priučenih zanimanja da nauče posao koji je potreban u ljevaonici. „Iz Zagreba sam dovodio profesionalne majstore i za to izdvajao velike iznose, jer se radi o vrlo rijetkim zanimanjima. Radio sam u fazama jer drukčije financijski nije bilo moguće, a ovo je bio veliki devastirani prostor hala i neuređeno zemljište. Uslijedila je administracija, a nakon toga i golemi posao, ali znao sam da to mora uspjeti. Ovdje su me prihvatili kada su vidjeli da ozbiljno mislim ostati i tako je i posao počeo sam dolaziti do mene. Nema hrvatskoga kipara koji tu već nije radio s nama, od Kuzme Kovačića do brojnih drugih. Imamo odličnu suradnju i s umjetnicima diljem BiH. Trenutno je u procesu izrade 15-ak spomenika“, objašnjava Anto čija je supruga Sanja iz Zagreba također umjetnica, radila je kao scenski kipar u HNK, a kasnije i samostalno. U Zagrebu je s njima živjela i punica, a prije osam godina svi su se zajedno preselili u Posavinu. U međuvremenu je stigao i unuk Gabriel, najveće veselje u obitelji.
GALERIJA NA OTVORENOM
U ovoj zanimljivoj priči uz sve Antine osobine ponosa, upornosti i želje za povratkom, moralo je biti i hrabrosti za značajna ulaganja. „U jednom sam trenutku došao do ruba, prodavao sam nekretnine, ali eto, ipak sam uspio. Ponosan sam na to što brojna posavska sela danas imaju svoga zaštitnika u obliku ozbiljne skulpture u bronci, što se rijetko viđa i u bogatijim zemljama Zapadne Europe. U planu nam je otkup zemljišta od desetak duluma, parka uz ljevaonicu radi stvaranja galerije na otvorenom sa stalnim postavom od 20-ak autora koja bi bila otvorena za javnost“, kaže nam Anto i dodaje kako mu u tome pomaže župnik fra Joso Oršolić. Jurkić je aktivno humanitarnim radom uključen u lokalnu zajednicu, pa je tako i crkvi darovao velika ulazna vrata.
DOLAZAK HRVATA NA MORE
Među posljednjim Jurkićevim radovima je velebni spomenik „Dolazak Hrvata“ koji će biti uskoro otvoren na odmorištu Krka, nadomak Šibenika, jednom od najljepših u Europi. Spomenik je trodimenzionalna verzija znamenite istoimene slike Otona Ivekovića.
„To je jedna vrlo rijetka kombinacija bijelog betona i bronce, iznimno kompleksan i zahtjevan posao. Nitko do sada nije ništa slično pokušao u Europi. Natječaj je provela Družba ‘Braća Hrvatskoga Zmaja’, čiji članovi rade na promidžbi hrvatske kulture, a među znamenitim osnivačima bio je i Meštrović. Spomenik čini 21 pojedinačna brončana skulptura, a hrid je kameni masiv. Najveća kompleksnost je u tome što se moraju rasporediti skulpture i naći kompozicijska rješenja, o čemu se ne može komentirati sa stajališta mode ili vezivanja uz politiku, već treba poznavati pomalo i povijest umjetnosti. Namjerno smo išli na patinu koja je arhaična da povežemo povijest, jer to su povijesne skulpture. Ovdje mora biti zadovoljena struka, a uz to pokušavam dati svoju obol radu. O svemu se snima i dokumentarni film koji će prikazati sve faze njegova nastajanja. Ja sam autor skulpture, ali uvijek naglašavam – to je zajednički rad arhitekta Aleksandra Bašića i Đuke Kovačeva, građevinara s golemim iskustvom“, kaže Jurkić.
NAJDRAŽA SKULPTURA – IVO GREGUREVIĆ
Nedavno su u Imotskom postavljena dva Jurkićeva rada – spomenik Mati Parlovu i spomenik majkama Odžaka, koji je za Jurkića imao posebnu emotivnu vrijednost budući da je i njegova majka imala tešku prošlost kao i mnoge s tog područja. Nedavno je otvoren i spomenik Križni put u Livnu, jedan od najvećih umjetničkih projekata u BiH koji su, uz Jurkića, radila još dva autora, Ilija Skočibušić i Dejan Pranjković. Inače, Anti su posebno drage njegove skulpture na Trsatu, Macelju i Šumanovcima, ali ipak najdraži mu je spomenik pokojnog prijatelja Ive Gregurevića. „Družili smo se puno, u Zagrebu je bio moj prvi susjed. Radio sam ga onako po vlastitom doživljaju, a ne kao puko prenošenje lika. Možda sam pristran zato što mi je bio prijatelj, ali mislim da sam ga vjerno dočarao“, kaže Jurkić koji trenutno završava projekt Križnog puta u Vukovaru
Tekst i foto: Nada Koturić
