Julienne je bila čestita i hrabra žena, odvažna književnica i aktivistica za ljudska prava koja nikoga nije ostavljala ravnodušnim.
S tugom smo primili vijest kako je 21. svibnja u Zagrebu preminula Julienne Eden Bušić, književnica, prevoditeljica, esejistica te članica Društva hrvatskih književnika.
Naša draga Julienne, najpoznatija hrvatska snaha, rođena je 20. rujna 1948. godine u Eugeneu u američkoj saveznoj državi Oregon. Studirala je njemački jezik i lingvistiku u SAD-u i Europi, a tijekom boravka u Beču 1969. upoznala je Zvonka Bušića, hrvatskog političkog emigranta i kasnijeg supruga. Vjenčali su se 1972. godine u Frankfurtu. Svjetskoj javnosti Julienne Bušić postala je poznata nakon otmice zrakoplova američke kompanije TWA 1976. godine. Skupina hrvatskih emigranata, među kojima su bili Julienne i Zvonko Bušić, akcijom je željela upozoriti međunarodnu javnost na položaj Hrvatske unutar tadašnje Jugoslavije. U New Yorku je tijekom otmice, prilikom deaktivacije eksplozivne naprave koju je skupina ostavila uz upute za deaktivaciju, poginuo policajac Brian Murray. Nakon predaje u Parizu Julienne Bušić osuđena je na doživotni zatvor, no uvjetno je puštena nakon 13 godina. U jeku demokratskih promjena devedesetih i stvaranja Republike Hrvatske dolazi u Zagreb, gdje je radila, uz ostalo, u uredu prvog hrvatskog predsjednika dr. sc. Franje Tuđmana, diplomaciji i državnim institucijama.
Njezine kratke priče, eseji i kolumne objavljene su u brojnim časopisima i novinama u inozemstvu (The Barcelona Review, Gobshite Quarterly, The Merida Review, Verbatim: A Language Quarterly) i u Hrvatskoj (Most-Bridge, Kolo, Aleph, Jutarnji list, Večernji list, Vjesnik, Autsajderski fragmenti, Tema, Vijenac, itd.) Njezina prva knjiga sjećanja, „Ljubavnici i luđaci“, osvojila je prestižnu nagradu Društva hrvatskih književnika „Fra Lucijan Kordić” 1997. godine.
Autorica je i knjige „Tvoja krv i moja“ te potresnog romana „Živa glava“, temeljenog na istinitoj priči o hrvatskim ženama koje su prisiljene biti seksualne robinje u Vukovaru tijekom Domovinskog rata. Osim nagrade „Fra Lucijan Kordić”, Julija je dobila i nagrade „A. B. Šimić”, „Bili smo prvi kada je trebalo“ i „fra Martin Nedić“.
Njezina posljednja knjiga „Krik hrvatskih disidenata i disonanca Zapada“ bavi se sudbinama hrvatskih političkih disidenata i odnosom Zapada prema jugoslavenskom režimu.
Julienne je bila čestita i hrabra žena, odvažna aktivistica za ljudska prava koja nikoga nije ostavljala ravnodušnim. Posvetila je svoj život za slobodu hrvatskoga naroda na čemu joj dugujemo veliku zahvalnost. Njezin je naraštaj podnio ključni i najteži teret za uspostavu neovisnosti suvremene Republike Hrvatske, a njezin je obol u tome bio ljudski – ogroman! Iako Amerikanka, svojim je aktivizmom i spisateljskim umijećem dala nemjerljivo velik doprinos nacionalnoj pomirbi svih Hrvata u drugoj polovici 20. stoljeća, te neraskidivom jedinstvu iseljene i domovinske Hrvatske.
Laka joj bila hrvatska zemlja. Počivala u miru Božjem!
Tekst: Vesna Kukavica; Foto: Školska knjiga 
