Piše: prof. dr. sc. Božo Skoko
Dok pratimo rat u Ukrajini i čudimo se nesnalaženju međunarodne zajednice da stane na kraj agresoru iz Moskve, teško je ne imati razumijevanja i potpore za ukrajinske borbe, patnje i žrtvu, jer smo u Hrvatskoj prije tridesetak godina doživjeli sličnu agresiju. No, istodobno osjećamo duboku zahvalnost Bogu, hrvatskim braniteljima, ali i svim prijateljima diljem svijeta na teško izborenoj slobodi, neovisnosti i izlasku na državne granice, jer s distance bolje vidimo kakvo smo čudo zajedništvom ostvarili. Bilo je to vrijeme bez digitalnih medija. Rat se pratio putem televizije i tiska, a o našoj zemlji i narodu moglo se nešto više doznati – ne s Interneta, kojeg nije bilo, već isključivo iz knjiga (od kojih su mnoge bile u sukobu s činjenicama). U takvim okolnostima srbijanska propaganda širila je dezinformacije, a globalni akteri bili su prilično neupućeni. Zato ne čudi što je u trenucima pada Vukovara 1991., dok su sile zla razarale grad, ubijale civile i nastojale zatrti njegov hrvatski identitet, pritom kršeći sve međunarodne konvencije i svjesno čineći masovne zločine, svijet ravnodušno promatrao agoniju mlade i neovisne hrvatske države. Hrvatska je upirala uči prema europskim i svjetskim metropolama, zazivajući pomoć. No, Europa je šutjela, pokazivala je zatečenost i zbunjenost. Zašto je bilo tako?
S jedne strane, u pitanju su bili geopolitički interesi. A s druge, potpuno pogrešna percepcija zbivanja u tadašnjoj Jugoslaviji. Tada nismo bili ni svjesni kakva je bila slika Hrvatske u globalnoj javnosti i kakav su utjecaj imali desetljećima nagomilani stereotipi o Hrvatskoj i Hrvatima. Prošli su krvavi mjeseci dok smo shvatili kako istodobno s bitkama na terenu moramo dobiti bitku i za percepciju. Naime, Hrvatska nije bila percipirana kao žrtva srpske agresije (kako se nama činilo), već je većina svjetskih medija, ali i centara globalne moći, situaciju promatrala kao „nastavak stoljetnoga etničkog i vjerskog sukoba balkanskih plemena“, „građanski rat“, „cijepanje secesionističkih republika“, „pokušaj spašavanja Jugoslavije“, „borbu za nezaštićenu srpsku manjinu“ itd. (što se lijepo može iščitati prelistavajući stara izdanja najutjecajnijih svjetskih novina). Pritom su u globalnoj percepciji Srbi bili dobri dečki, a Hrvati loši jer ih se povezivalo s NDH i nacistima iz Drugoga svjetskog rata. O Nedićevoj Srbiji nije se pisalo, a jasenovačkim žrtvama se manipuliralo preko svake mjere. Jugoslavenska diplomacija te propagandno djelovanje ondašnje države desetljećima su gradili takvu sliku. Hrvatski mediji su bili nedovoljno afirmirani i nije im se baš vjerovalo. Strani dopisnici javljali su se iz Beograda i događaje su promatrali kroz nametnutu im prizmu. Istodobno, Hrvatska uopće nije znala što su međunarodni odnosi s javnošću i kako se služiti njima.
Prve korake napravila je hrvatska dijaspora, koja je poznavala važnost imidža, ali i komunikacijske kanale te pokrenula niz inicijativa u pridobivanju svjetskoga javnog mnijenja, ali i lobiranju za hrvatske interese u centrima moći. Povratnici iz dijaspore u Zagrebu su otvorili servis za strane novinare – Foreign Press Bureau, a diljem svijeta širila se istina o Hrvatskoj preko raznih centara i uglednih prijatelja koje smo pridobili za istinu.
Iako smo dobili rat i više-manje cijeli svijet je shvatio što se zapravo događalo tih godina, čini se da još uvijek nismo naučili kolika je moć propagande, kakve su njezine posljedice i koliko je važno sustavno razvijati međunarodne odnose s javnošću. I dalje premalo proizvodimo sadržaja o Hrvatskoj i Hrvatima na stranim jezicima, vjerujući kako se neke stvari podrazumijevaju i kako je svijet dobronamjeran. Istodobno susjedi, koji su i dalje prilično vješti u spletkarenjima, i te kako su puno naučili iz suvremene povijesti pa nam svako malo lijepe etikete i podmeću klipove pred globalnom javnosti kako bi pokušali pokazati da su na Balkanu ionako svi isti. Zaista je vrijeme da naučimo nešto na vlastitim pogreškama.
