Piše: Fra Šimun Šito Ćorić
„Dragi prijatelju, Bosna je divna zemlja, zanimljiva, nimalo obična zemlja i po svojoj prirodi i po svojim ljudima. I kao što se pod zemljom u Bosni nalaze rudna blaga, tako i bosanski čovjek krije nesumnjivo u sebi mnogu moralnu vrijednost. Ali vidiš, ima nešto što bi ljudi iz Bosne morali da uvide, da ne gube nikad iz vida: Bosna je zemlja mržnje i straha. U Bosni i Hercegovini ima više ljudi koji su spremni da u nastupima nesvjesne mržnje, raznim povodima i pod raznim izgovorima, ubijaju ili budu ubijeni nego u drugim po ljudstvu i prostranstvu mnogo većim slavenskim i neslavenskim zemljama. Mržnja koja diže čovjeka protiv čovjeka i zatim podjednako baca u bijedu i nesreću ili goni pod zemlju oba protivnika; mržnja koja kao rak u organizmu troši i izjeda sve oko sebe, da na kraju i sama ugine; ona je prosto oruđe nagona za uništenjem ili samouništenjem… Da, Bosna je zemlja mržnje…“
Nakon krvavog rata u BiH, već tri desetljeća „ciljanom silom“ discipliniraju strani vojnici i namjesnici, NATO, EUFOR i OHR tamošnje pučanstvo i nikako da im to uspije. EUFOR-ove snage, opremljene najubojitijim oružjem, imaju baze u 17 (sedamnaest) centara diljem BiH, a stalno povećavaju svoje brojno stanje snagama iz niza europskih država. Dok se opravdano diže hajka na Dodiga i društvo mu, jer ruše Ustav kako bi se riješili BiH, na drugoj se strani gotovo prešućuju svebošnjačka unitaristička nadiranja. Državni ministar pravosuđa D. Bunoza upozorio je ne samo na bošnjačku unitarnu politiku, već i na stav Misije OESS-a u BiH: BiH Misija OESS-a pokazala je da ne poštuje višekratnu uredbu Ustavnog suda BiH o nedopuštenom preglasavanju Hrvata te pridonosi daljnjim etničkim podjelama. Posebno treba istaknuti odluku U-23/14, u kojoj je Ustavni sud istaknuo potrebu osiguravanja legitimnog predstavljanja svih konstitutivnih naroda na svim administrativnim razinama. U odluci U-3/17 Sud je jasno naveo da je opće demokratsko načelo da jedan narod ne bira drugom narodu političke predstavnike.
U ovoj podgrijanoj krizi, koja inače traje od rata naovamo, Nova koalicija nema smisla i neće je biti ako će Bošnjaci i dalje birati hrvatske predstavnike u vlasti. Oni nikako da shvate da ni Srbi ni Hrvati u BiH ne mogu prihvatiti nacionalistički projekt unitarne države, koja bi donijela bošnjačkoj strani potpunu dominaciju, slično onoj iz turskih vremena. Zasad sve bošnjačke stranke očekuju da to Hrvati naivno prihvate i da na izborima 2026. godine ponovno budu u podređenoj poziciji. Hrvati sigurno neće ispasti naivni kao 2021. godine kada je potpisan Mostarski sporazum. U njemu je definirano ostvarivanje legitimnoga političkog predstavljanja Hrvata, ali su poslije bošnjački potpisnici, u svojoj poslovičnoj prevrtljivosti, odbili tu jasnu obvezu. Za Hrvate, ali i cijelu BiH, ne postoji važnije političko pitanje od nacionalne ravnopravnosti i zastupljenosti, jer u državi u kojoj nemaju svoju teritorijalnu jedinicu pristati na neravnopravnost bila bi izdaja hrvatskih nacionalnih interesa. Stoga je Izborni zakon ključno pitanje u svim daljnjim političkim pregovorima, a njegovo usklađivanje je nužno za sklad s europskim normama. Ako se nastavi s preglasavanjem i varanjem, povjerenje u mogućoj Novoj koaliciji srpske i bošnjačke trojke te HDZ-a bit će neostvarivo. Hrvati su predložili model koji ne ukida pravo glasa nikome, nego nastoji spriječiti da politički predstavnik hrvatskoga naroda bude izabran isključivo bošnjačkim glasovima. Ipak se nadamo da će pobijediti zdrav razum i da će Andrićevo pismo iz 1920. ostati samo povijesni opis nekadašnjih razočaranja, zala i stranputica u BiH.
