Slavni hrvatski kipar s višedesetljetnom američkom adresom Josip Turkalj, uz rad u ateljeu i na sveučilištu, bio je iznimno aktivan član hrvatske zajednice u SAD-u
Priredila: Vesna Kukavica; Foto: Skulptura Josipa Turkalja, snimo Stan Granic, ustupljena fotografija
Ovih se dana, točnije 10. kolovoza navršila stota obljetnica rođenja znamenitoga hrvatskoga kipara s višedesetljetnom američkom adresom, koji je, poput Ivana Meštrovića, Joze Kljakovića, Maksimilijana Vanke, Krekovića, Petra Marune ili pak Crnoborija svoj izniman umjetnički opus stvarao u dijaspori. Rođen je u Rakovici 10. kolovoza 1924. Školovao se u rodnoj sredini i Zagrebu, a usavršavao u Rimu. Godine 1941. upisao je Obrtnu školu u Zagrebu, koju je završio 1947. Od 1948. do 1952. pohađao je Akademiju primijenjene umjetnosti, a zatim je otišao na studijsko putovanje u Rim, magistriravši 1954. Iste godine osvojio je prvu nagradu za kiparstvo na Nacionalnoj studentskoj izložbi u Milanu, a potom iseljava u SAD. O tome sam kaže: „Nisam se htio vratiti u Jugoslaviju pa sam zaštitu potražio u Zavodu sv. Jeronima. Upisao sam rimsku Akademiju likovnih umjetnosti (Academia delle Belle Arti i Scuola Del Medaglio), a spasio me Filip Lukas, ratni predsjednik Matice hrvatske, kojega sam portretirao i koji je kiparu Ivanu Meštroviću poslao fotografije mojih skulptura. Meštrović me tada pozvao da mu budem asistent pa sam s njim proveo pet godina, od siječnja 1957. do 1962. godine u Indiani“. Zapaženim umjetničkim i pedagoškim radom Turkalj je zaslužio mjesto sveučilišnog profesora kiparstva, preuzevši katedru na Sveučilištu Notre Dame, nakon smrti Ivana Meštrovića, od 1962. do 1964. Kako je imao brojnu djecu s obitelji se preselio u ugodniji im i perspektivniji Cleveland sredinom šezdesetih, gdje je od 1969. do 1989. predavao kiparstvo na Gilmore Academy, osnovavši ondje odjel za kiparstvo.
Za svoj je rad primio niz uglednih nagrada među kojima valja izdvojiti onu za najbolju vrtnu skulpturu 1961. na zajedničkoj izložbi američkoga Nacionalnoga umjetničkoga kluba i Nacionalnoga društva kipara te nagradu za svekoliki doprinos umjetnosti što nosi ime slavnog američkog umjetnika „Johna Gregoryja“ (1965.). U domovini je primio odlikovanje predsjednika Tuđmana 1999.
Nakon umirovljenja Turkalj je radio u svom ateljeu u glasovitoj hrvatskoj četvrti grada Clevelanda. Stvarao je gotovo do posljednjega dana svog života, uvijek pun inspiracije i nadahnuća za oblikovanje skica i skulptura. Tijekom te životne faze stvorio je brojne realistične skulpture, pune harmonije i duboke simbolike. Godine 1990. bio je sudionik likovne kolonije u Rastokama, ali rat je prekinuo planove pa je domovinu mogao posjetiti tek 1998. Umro je u Clevelandu 3. srpnja 2007.
Diljem SAD-a nalaze se njegova djela u privatnim kolekcijama, ali i u raznim umjetničkim galerijama, dok mu odabrane skulpture krase javne prostore kao što je primjerice monumentalni brončani Mojsije, visok oko pet i pol metara u kampusu Sveučilišta Notre Dame, dva mramorna kipa Gospe od Mira i Gospe od Bistrice u Nacionalnom svetištu u Washingtonu, te kipovi sv. Pavla, sv. Nikole Tavelića i sv. Leopolda Mandića te reljefi „Posljednja večera“ i „Pokrštenje Hrvata“ u hrvatskoj crkvi sv. Pavla u Clevelandu (Ohio), kip kardinala Stepinca u Hrvatskom domu u East Lakeu (Ohio), Isusa i sv. Franje u Windsoru (Ontario), sv. Josipa i Isusa te nadahnuti „Križni put“ u South Bendu (Indiana). Od ostalih radova treba spomenuti djela „Hrvatske majke u ratu“, „Majka iščekivanja“, „Prelja“, „Djevojka s lirom“, „Pastir iz Like“. U široj javnosti zainteresiranoj za migracije poznat je po znamenitoj skulpturi „Majku useljenika“, čiji se odljevi nalaze u Pittsburghu, Torontu i Buenos Airesu, a original se čuva u Hrvatskoj matici iseljenika u Zagrebu. S ponosom se prisjećamo i njegova kipa Georgea Washingtona u Buffalu. Radio je i na skulpturi glasovitoga Joea Magarca, paradigmi hrvatskoga useljenika u Ameriku, koja međutim nije dovršena. Osim toga, proučavao je hrvatsku srednjovjekovnu ornamentalnu umjetnost i bavio se pitanjem podrijetla glagoljice. Za života je domovini darovao gipsane reljefe „Križnoga puta“, koji su izliveni i postavljeni u slunjsku crkvu Presvetoga Trojstva, skulpturu kneza Jurja Frankopana Slunjskoga, koja je u crkvenom dvorištu, te skulpture svete Obitelji i Piete.
Umjetničko nadahnuće mu je bilo nepresušno, a umjetnička ga ostavština s nizom remek-djela svrstava u red najcjenjenijih hrvatskih i američkih kipara 20. stoljeća. Njegov sin priređuje mu ovih dana s timom američkih povjesničara umjetnosti reprezentativnu sintetsku monografiju, koja će sveobuhvatno obraditi život i djelo toga velikana hrvatske kulture.