Siniša Leopold, glazbeni pedagog, skladatelj, dirigent, publicist, dugogodišnji šef-dirigent Tamburaškog orkestra HRT-a, jedan je od naših najvećih stručnjaka za tamburašku glazbu, a ujedno i jedan od idejnih začetnika sveučilišnog studija tambure na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, jedinstvenog u svijetu. Leopold je i suautor prvog udžbenika za tambure prema kojemu se i danas održava nastava, a napisao je i knjigu Tambura u Hrvata, djelo o povijesti tambure i tamburaške glazbe. Autor je niza skladbi i aranžmana, filmske i scenske glazbe, a svoj rad i dalje usmjerava prema promicanju novih glazbenih izričaja na području tradicijske glazbe, orkestralne tamburaške glazbe i njezinu znanstvenom vrednovanju. Velik dio njegove karijere posvećen je radu s Hrvatima izvan domovine uz brojne koncerte, seminare i radionice koje je vodio u hrvatskim iseljeničkim zajednicama, a dugogodišnji je i predavač na jedinoj verificiranoj školi folklora, onoj u organizaciji Hrvatske matice iseljenika koja djeluje više od 50 godina. Zbog čega se tambura smatra hrvatskim nacionalnim blagom otkriva u intervjuu za Maticu.
Hrvatska ima sveučilišni studij tambure pri Muzičkoj akademiji u Zagrebu, a na globalnoj razini to je jedinstven studij. Kako je došlo do osnivanja?
Bio sam prvi student koji je na Muzičkoj akademiji u Zagrebu diplomirao s diplomskim radom o tamburi. Bilo je to 1983. godine, nakon toga sam otišao u vojsku i kad sam odslužio vojni rok ponudili su mi na Muzičkoj akademiji da počnem predavati kolegij Tambure. U isto vrijeme sam postao i šef dirigent Tamburaškoga orkestra na tadašnjoj Televiziji Zagreb, ujedno sam bio i najmlađi dirigent jednoga profesionalnog ansambla u Jugoslaviji. Tamburu sam predavao više od 30 godina prije nego što su stvoreni uvjeti da se 2017. godine uvede petogodišnji preddiplomski i diplomski integrirani studij, potpuno ravnopravan ostalim instrumentalnim studijima. Za tamburu je to posebno značajno jer je od jednoga pučkog instrumenta dobila status umjetničkoga solističkoga glazbala. Inicijativu da se otvori studij tambure pokrenuli smo kolega Veljko Valentin Škorvaga i ja. Usudio bih se reći da je uvođenje tog studija bio povijesni trenutak, jer uspjeti na sveučilišnoj razini proučavati glazbalo koje je poteklo iz naroda i koje je kao takvo prepoznatljivo, to je zaista velika stvar koja značajno pridonosi očuvanju hrvatske nacionalne baštine.
Kako biste ocijenili razinu profesionalnosti tamburaške glazbe u odnosu na ostale žanrove i instrumente?
Danas gotovo da više ne postoji značajniji hrvatski skladatelj koji nije u svome repertoaru napisao djelo i za tamburu, što dovoljno govori o značaju tog instrumenta u Lijepoj Našoj. Imao sam za vrijeme Domovinskoga rata puno obveza, s Tamburaškim orkestrom HRT-a često smo na ratištima svirali i bili moralna podrška našoj vojsci. Iako mi je bilo dosta naporno, ostao sam cijelo vrijeme predavati i na Akademiji. Upravo ove godine prošlo je 40 godina kako predajem na Akademiji. Profesor Škorvaga i ja odgojili smo generacije sjajnih diplomiranih tamburaša koji uspješno sviraju u Tamburaškome orkestru HRT-a ili predaju tamburu na glazbenim školama. Imamo i Tamburaški zagrebački kvartet, jedini profesionalni tamburaški kvartet na svijetu koji svoje sviračko umijeće izvođenja suvremene umjetničke glazbe prenosi diljem svijeta. Mogu slobodno reći da studij tambure kao umjetničkoga instrumenta predstavlja pravi hrvatski brend jer takvoga studija nema drugdje. Tambura je u toj porodici umjetničkih instrumenata najmlađi član koji se svira na akademskoj razini. Hrvati na to mogu biti jako ponosni, kao što trebaju biti ponosni i na hrvatski folklor koji je među najbogatijima i najatraktivnijima, a neraskidivo je vezan uz tamburu.
Odakle Vaš interes za tamburu?
U četvrtome razredu osnovne škole počeo sam svirati u tamburaškome orkestru. Prvo sam svirao berdu, koja je bila daleko veća od mene. U 6. razredu sam osnovao rock bend Feniksi, o nama je televizija snimila reportažu, bili smo tada najmlađi tinejdžerski bend u Jugoslaviji. Imao sam dugu kosu, svirao klavijature, pjevao i pisao pjesme. Koncerte smo održavali u samoborskome kinu koje i danas postoji. Usporedo s tim, cijelo sam vrijeme svirao i tamburu. Pohađao sam Srednju glazbenu školu „Vatroslav Lisinski“ u Zagrebu i svaki dan sam putovao iz Samobora u Zagreb na nastavu. Inače, zanimljivo je da se nitko u obitelji nije bavio profesionalno glazbom, osim mamine tete koja je u Beču studirala solo pjevanje.
Dugo godina ste svirali u FA „Joža Vlahović“. Može li netko biti tamburaš, a da nije vezan uz folklor?
Pa, može, pogotovo danas. Postoji velik broj tamburaških sastava koji se ne bave folklornom glazbom jer danas tamburaši sviraju sve glazbene žanrove. No, moram naglasiti da je ishodište tambure u izvornoj tradicijskoj glazbi. Po meni, bilo bi logično da svaki mladi tamburaš prvo upozna našu staru narodnu glazbu. U srednjoj školi sam postao član FA „Joža Vlahović“ (danas Zagrebački folklorni ansambl dr. Ivana Ivančana) i na kraju je vjerojatno taj moj angažman u ansamblu presudio da se kasnije profesionalno okrenem tamburi i odlučim se baviti najviše hrvatskom tradicijskom glazbom. Daleke 1974. godine išli smo na turneju u Indiju, Pakistan i Afganistan. To je još uvijek jedna od najvećih turneja koju je jedan folklorni ansambl s ovih prostora imao do sada. Trajala je više od mjesec dana. Na tom gostovanju sam upoznao i svoju suprugu. Naime, jedan moj prijatelj glazbenik rekao mi je da na turneju ide i njegova prijateljica Lili pa da je pozdravim. Nisam poznavao nijednu Lili pa sam na letu Zagreb – Atena ustao u avionu i pitao – jel’ ima tu koja Lili da je pozdravim? Ispalo je da u avionu postoje dvije Lili. Ustale su se i pitale koju trebam. Našalio sam se i rekao – okrenite se da vidim koja ima bolje noge! Ispostavilo se kasnije da su obje bile zgodne, a jedna je bila i plesna solistica ansambla i kasnije je postala moja žena. Biti član folklornog ansambla je više od plesa ili sviranja. To je osebujan način života, a ostvarena prijateljstva ostaju ponekad i zauvijek.
Aktivan ste dugogodišnji pedagog u Školi hrvatskoga folklora gdje predajete tamburu, a s Hrvatskom maticom iseljenika surađujete više od pola stoljeća.
U Školu hrvatskoga folklora pozvao me njezin osnivač dr. Ivan Ivančan, naš najznačajniji etnolog, koreograf i doajen hrvatskoga folklora. Bogatstvo građe koju je on stvorio i ostavio je neprocjenjivo. Kad je započinjao sa Školom folklora, postojao je samo ples i pjevanje, a onda smo u jednom razgovoru došli do zaključka da hrvatskoga folklora nema bez tambure i da za polaznike treba osigurati i satove učenja sviranja na tome najpopularnijem folklornom glazbalu. Dugo godina bio sam glavni i jedini predavač tambure, a danas sudjelujem kao gost predavač, ali i dalje u svakoj Školi folklora neizmjerno uživam prenoseći svoje znanje novim naraštajima mladih folkloraša.
Kako biste opisali značaj Škole hrvatskoga folklora?
To je jedina službena i relevantna institucija gdje se sve što je vezano uz hrvatski folklor uči, njeguje, čuva i unaprjeđuje sustavno. Unazad petnaestak godina svaki polaznik ima svoju indeks knjižicu u koju se upisuju predmeti koji su položeni. Na žalost, na muzičkim akademijama još uvijek nema predmeta koji bi studijski obrađivao folklor. Tim nedostatkom značaj Škole koju danas provodi Hrvatska matica iseljenika još je veći. Rezultat koji Škola ostvaruje više od pet desetljeća su tisuće polaznika koji su u njoj stjecali svoja znanja i iskustva. Od posebno velikog značaja je voditeljima folklornih skupina iz iseljeništva koji nakon Škole mogu prenositi stečena znanja svojim ansamblima diljem svijeta. Nije jednostavno istinski razumjeti izvorni folklor Hrvatima u jednoj Argentini, Australiji ili u nekim dalekim krajevima. Npr., ponekad nije jednostavno prepoznati razliku između pjesme koja je lijepa, narod je pjeva i voli, ali nije po svome ozračju za izvođenje u nekoj koreografiji. Takve neke finese su jako važne za voditelje – polaznike Škole koji marljivo rade na očuvanju hrvatskoga folklora u dalekim zemljama i na taj način štite našu baštinu od zaborava.
Radili ste jako puno u hrvatskome iseljeništvu. Što iz Vašeg iskustva za njih znači tambura?
Tambura i folklor zauzimaju posebno mjesto u srcu iseljenika. Kad izvedete neku pjesmu ili ples našim ljudima koji žive izvan domovine, to naprosto ima drukčiji značaj i težinu. Većina njih, pogotovo Hrvati iz Južne i Sjeverne Amerike, Novog Zelanda ili Australije, potomci su četvrte ili već pete generacije. Treba uzeti u obzir da su njihovi preci plovili na brodovima na kojima su se između ostalog nalazile i tambure, uglavnom bisernice, poneka nošnja ili neki detalj koji je te ljude vezao uz rodnu grudu. Bio je to dio njihova identiteta koji su nastavili čuvati i njegovati u uvjetima koje su imali. Prema tim nastojanjima treba imati duboko i iskreno poštovanje, a sav trud koji su uložili da i do današnjih dana izvode hrvatski folklor – vrijedno je divljenja. Oni sviraju kako umiju, ali oni su za mene narodni umjetnici koji prebiru po žicama pjesmu koju su naučili od svojeg oca ili djeda koji je možda prije 80 ili više godina došao u neki Calgary ili Punta Arenas, radio u rudniku ili na polju šećerne trske i nakon teškog dana sjeo i u svome domu prebirao po tamburi. Često sam doživio da bi taj koji je svirao, i zaplakao uz tamburu. Uspomene i čežnja nemaju cijenu, a tambura koja sve to čuva u svojim žicama je emocija koju možete doživjeti samo tamo. Tambura je za iseljeništvo puno više od samog instrumenta, ona je njihov dodir s domovinom, njihovo veselje i tuga.
Od 1992. godine u organizaciji Hrvatsko-kanadskoga folklornog saveza kontinuirano održavate stručne seminare koji su značajno unaprijedili cjelokupno tamburaško stvaralaštvo hrvatske dijaspore u Kanadi.
Seminare sam vodio od Njemačke, Amerike, Australije…, a radionice u Kanadi imaju svoj kontinuitet više od 30 godina. Mogu vam reći da danas među mojim učenicima tamo ima uistinu ozbiljnih tamburaša, a neki od njih mogli bi u Hrvatskoj svirati u bilo kojem ansamblu. Svi se oni bave tamburom kao hobijem, ali sviračko umijeće koje neki imaju je respektabilno. Kad su počele dolaziti na seminare prve generacije, bili su klinci i usudio bih se reći da smo rasli zajedno u znanju i iskrenom prijateljstvu. Jako me raznježe rezultati koje vidim kad dođem, a posebno me veseli činjenica da posljednjih godina na seminare dolazi puno djece od 10 do 15 godina koja uče svirati tamburu. S kolegom Ivom Ivančanom mnoge sam godine educirao hrvatsku mladost u Mississaugi, Ottawi, Montrealu i drugdje. Prije puno desetljeća Hrvatsko-kanadski folklorni savez osnovali su naši Kanađani Ante Beljo i Nikica Vrdoljak, a gđa Jeanne Valetić tu je vrijednu tradiciju nastavila te sjajno organizira seminare diljem Kanade i danas. Brojni polaznici ne znaju hrvatski jezik, ali sviraju, plešu i pjevaju hrvatske pjesme. Većina ih slabo govori hrvatski, a neki gotovo ništa, no uz folklor ipak nešto i nauče. Na taj način tambura čuva hrvatski jezik.
Za Hrvatsku maticu iseljenika, osim Škole folklora, veže Vas i jedan poseban projekt.
Veže me projekt Hrvatska priča koji je trajao nekoliko godina. Matica je bila glavni organizator, a HRT suorganizator. S Tamburaškim orkestrom HRT-a, uz klape i pjevače održavali smo koncerte među hrvatskim iseljenicima u Sjevernoj i Južnoj Americi, Australiji, Africi i brojnim drugim zemljama… Uz koncerte promovirali smo i hrvatske proizvode, a logistiku je pružila i Hrvatska gospodarska komora.
Važan dio Vaše karijere obilježila je i suradnja s Hrvatskom bratskom zajednicom.
Surađujem s ljudima iz HBZ-a više od 50 godina. Naše prijateljstvo traje još iz vremena kad je predsjednik bio John Badovinac. U njihovoj organizaciji bio sam nekoliko puta u Americi. Nekoliko puta gostovao sam kod njih s Tamburaškim orkestrom HRT-a. Sjećam se, jednom prilikom, zvao me predsjednik Bernard Luketich, slavili su 110 godina HBZ-a. U to vrijeme sam s orkestrom bio na turneji u St. Louisu. Gospodin Luketich me zamolio bismo li nekako mogli doći i uveličati tu veliku proslavu u Pittsburghu. Uspjeli smo sve organizirati, a tamo sam upoznao i Luketicheve kćeri, dobre tamburašice, a Bernadette je danas glavna tajnica HBZ-a. Bila je to proslava za pamćenje na kojoj je sudjelovao cijeli državni vrh Hrvatske. Hrvatska bratska zajednica je puno lobirala ’90-e za priznavanje Hrvatske od strane SAD-a, a s današnjim predsjednikom Edwardom W. Pazom također se poznajem dugi niz godina. Suradnja i rad s HBZ-om bili su sve ove godine iznimno propulzivni, a Muzej hrvatske kulture koji su izgradili u središnjici u Pittsburghu veliki je testament Hrvatima u Americi, ali i ponos za Hrvatsku. On sadrži folklorno i tradicijsko naslijeđe jednog naroda i kad vidim tako nešto impozantno, još više sam ponosan što sam svoju karijeru posvetio očuvanju hrvatskoga identiteta uz glazbu.
BOGATA KARIJERA DOAJENA TAMBURAŠKE GLAZBE
Siniša Leopold početkom devedesetih sudjelovao je u izradi Nastavnog plana i programa za predmet Tambure u osnovnim i srednjim glazbenim školama. Dugogodišnji je član prosudbenih komisija HDGPP-a, Hrvatskoga sabora kulture i Agencije za odgoj i obrazovanje pri kojoj se polažu stručni ispiti za nastavnike tambure. Od 2008. godine umjetnički je ravnatelj Festivala kajkavskih popevki u Krapini, a stručni je suradnik i brojnih festivala diljem Hrvatske. Kao umjetnički ravnatelj i stalni dirigent Tamburaškoga orkestra HRT-a nekim projektima usmjerio je pozornost ljubitelja glazbe na široku i raznovrsnu paletu mogućnosti tambure. Godine 2013. orkestar je pod njegovim dirigentskim vodstvom praizveo prvu simfoniju napisanu za tamburaški orkestar, a 2014. izveden je prvi koncert skladan za Tamburaški i Jazz orkestar HRT-a. Autor je prvoga trostavčanog koncerta za čelo i tamburaški orkestar i jedinoga tamburaškog mjuzikla Janica i Jean. Navedene praizvedbe značajno su obilježile noviji razvoj orkestralne tamburaške glazbe. S Tamburaškim orkestrom HRT-a gostovao je na svim kontinentima, a sudjelovao je u osmišljavanju i realizaciji brojnih manifestacija, radijskih i TV-projekata.
Dobitnik je niza nagrada i priznanja: Zlatne arene za filmsku glazbu, za doprinos u kulturi Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića, Godišnje nagrade HRT-a, Povelje HDS-a za doprinos hrvatskome glazbenom stvaralaštvu, godišnje Nagrade za kulturu grada Samobora, Povelje grada Krapine, HGU-a za potporu u organizaciji koncerata te brojnih nagrada na raznim festivalima tradicijske, tamburaške i zabavne glazbe. Dobitnik je nekoliko Porina, a 2017. godine dobitnik je Porina za autorski CD. Ove godine dobitnik je vrijedne Nagrade „Franjo Ksaver Kuhač“ za autorsko stvaralaštvo na temeljima tradicijske glazbe i iznimne domete na očuvanju i promociji hrvatske glazbe.
Razgovarala: Jelena Badovinac Dimitrijević / Foto: Privatna arhiva i Pixsell
