Istaknuta hrvatska egzilantska pjesnikinja, sudionica Hrvatskoga proljeća i autorica više od trideset knjiga, desetljećima je književnim i kulturnim djelovanjem čuvala hrvatsku riječ i povezanost s domovinom.
Hrvatska književnica Malkica Dugeč s višedesetljetnom njemačkom adresom umrla je u utorak, 15. rujna u Stuttgartu, u 91. godini života, doznaje se u četvrtak u hrvatskoj zajednici u Stuttgradtu. Plodan književni opus ove inventivne hrvatske egzilantske poetese uvršten je u brojne antologije u domovini i Njemačkoj, gdje je morala izbjeći i zatražiti politički azil nakon sloma Hrvatskog proljeća. U desetljećima prije pada Berlinskoga zida promovirala je sustavno onodobnu hrvatsku književnu egzilantsku elitu na Međunarodnom sajmu knjiga u Frankfurtu na Majni, zakupivši štand „Hrvatska rije“ s izdavačem Hrvatske revije Vinkom Nikolićem te urednicima časopisa Kroatische Berichte Ivonom Dončević i Stjepanom Šulekom te drugim piscima koji su stvarali u zemljama Zapadnih demokracija.
Malkica Dugeč rođena je 1936. godine u Zavidovićima. Pučku školu pohađala u Sarajevu, maturirala u Zagrebu, gdje je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu diplomirala studij kroatistike. Kao profesorica hrvatskog jezika i književnosti radila je u školama u Požegi, gdje joj je 1960. objavljen pjesnički prvijenac “Crveni biseri”, zatim u Loboru, Gradcu (kod Drniša), Donjem Miholjcu i dr.
Pjesmama se počela javljati već 1953. u srednjoškolskom časopisu “Polet” te u “Studentskom listu”. Zbog javno iznošenih istina o hrvatskom jeziku, članstvu u Matici hrvatskoj, potpori „Deklaraciji o nazivu i položaju hrvatskoga književnoga jezika“ (1967.), sudjelovanju na osnivačkim skupštinama Ogranaka Matice hrvatske diljem Slavonije te općehrvatskom pokretu Hrvatsko proljeće – morala je (1972.), zajedno sa svojim suprugom profesorom Božom Dugečom emigrirati.
I u tuđini je nastavila pisati poeziju, ali tek 1984., skoro četvrt stoljeća nakon pjesničkog prvijenca (1960.) objavljena je u Barceloni u izdanju Knjižnice Hrvatske revije (urednik: Vinko Nikolić) njezina druga stihozbirka „Zemlja moja nebo moje“. Svoje književne radove objavljivala je u gotovo svim hrvatskim emigrantskim glasilima u Europi i u svijetu – sve do 1991., kada svoje pjesme i knjige počinje objavljivati u slobodnoj Republici Hrvatskoj.
Do kraja 2020. godine objavljeno joj je preko 30 knjiga. Najzapaženije su joj zbirke ispovjedne lirike “Kriška dobrote”, “Sve dalje od sebe”, “S Hrvatskom u sebi”, “Kroz pukotinu neba”, “Žudnja za smijehom” “Zipka”, “O kamenu poj”, “Drhtaji ptic”, “Moć svjetla”, “U riječ unjedrena”, “Tragovima bezdomnosti”, “I cvijet može zaplakati”, “Žigice vjere”. Pisala je i na njemačkom jeziku “Vjetrom istrgnuta” (Vom Winde gerissen). Među zbirkama pjesama za djecu stilskom ljepotom izdvaja se knjiga “I cvijet može zaplakati”. a među zbirku zapisa i novela “Domaće zadaće”, dvije knjige pjesama za djecu: “Početak rasta u ljude” i jednu stihozbirku u digitalnom izdanju “Suzama pečatim uspomene”. Omiljena među čitateljima i hrvatskoj zajednici u iseljeništvu Malkica Dugeč svojom je čestitošću stekla širok krug prijatelja i štovatelja svoga poetskog opuisa. Prevođena je i na strane jezike. Zajedno s prof. Kazimirom Katalinićem priredila je i u izdanju Hrvatske republikanske zajednice objavila knjigu govora i eseja svoga supruga Bože Dugeča pod naslovom “Nismo spremni robovati”.
Zajedno s akademikom Josipom Pečarićem objavila je knjigu “Vjenceslav Čižek” o životu i djelu tog hrvatskoga pjesnika i mučenika.
U nakladi zagrebačke izdavačke kuće Tkanica objavljene su joj četiri knjige “Slobodna misao”, “Anegdote – Iz tuđine i iz Domovine”, “Krik iz magle” i “Za dane buduće”. Od 1991. godine objavljuje svoje knjige u domovini, surađuje u mnogim književnim listovima i časopisima (“Marulić”, “Jezik”, “Osvit”, “Motrišta”, Hrvatski iseljenički zbornik, Hrvatsko slovo te sudjeluje u pjesničkim festivalima i susretima diljem Hrvatske. Pjesmama je zastupljena u mnogim hrvatskim i njemačkim pjesničkim antologijama, kao i u leksikonima te u Hrvatskoj književnoj enciklopediji Leksikografskoga zavoda Miroslav Krleža.
Nagrađena je književnom nagradom“Dubravko Horvatić” za ciklus pjesama “Sebe ne vidiš nikada” 2005. godine, književnom nagradom Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne “Antun Branko Šimić” 2007. godine, za stihozbirku “U riječ unjedrena”, te književnom nagradom DHK Zagreb i ZIRAL-a “Fra Lucijan Kordić” 2014. godine za knjigu pjesama “Žigice vjere”.
Bila je članica Matice hrvatske od 1970., Društva hrvatskih književnika u Zagrebu, Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne u Mostaru, Njemačkog društva za kroatistiku u Bambergu, Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u dijaspori (HAZUD) sa sjedištem u Baselu te mnogih hrvatskih kulturnih udruga.
Živjela je i djelovala u njemačkom gradu Stuttgartu. Posljednjih godina života pobolijevala je i liječila se u bolnici u Heilbronnu.
Počivala u miru Božjem!
Izvor: Hina/HMI / Foto: Hina
