Hrvatica Ivana Mamić sa suprugom i dvoje djece živjela je u sedam različitih država diljem svijeta, a nedavno su zajedno odlučili graditi novi dom u Brdovcu, pokraj Zagreba. Ovu komunikacijsku stručnjakinju rođenu u dalekoj Argentini oduvijek je privlačila zemlja njezinih predaka, a od malih nogu hrvatska baština imala je važno mjesto u njezinu životu
Tekst: Željka Sablić Odrljin / Foto: Privatna arhiva
Dr. sc. Ivana Mamić, Hrvatica rođena u Argentini, nedavno se s obitelji preselila u maleno mjesto u blizini Zagreba. Ona i suprug dr.sc. Agustin Molina te njihovo dvoje djece, kćerkica Mila i sinčić Theo, odlučili su živjeti u zemlji Ivaninih predaka i kako ističu, to im jedna od najboljih odluka u životu. Ova mlada obitelj radi poslove koji im omogućavaju da žive bilo gdje u svijetu, ona je komunikacijska stručnjakinja, a suprug sveučilišni profesor, konzultant i doktor znanosti iz područja psihologije ljudskih resursa, pa su prije preseljenja u Hrvatsku živjeli u sedam različitih država, a u jednom razdoblju života čak i u Hrvatskoj, na nekoliko mjeseci dok je Ivana završavala doktorsku disertaciju.
Danas doktorici komunikacijskih i sociokulturnih problema, hrvatska baština oduvijek je imala važno mjesto u njezinu odrastanju.
„Najveći nositelj te tradicije bila je moja voljena baka Ana Čavić, rodom iz Starigrada pokraj Zadra. Stigla je u Argentinu sa samo 14 godina, zajedno sa svoja tri brata. Godinama kasnije upoznala je Nikolu Mamića, mog djeda, s kojim je zasnovala obitelj u čijem su okrilju rođena tri djeteta“, prisjeća se Ivana. U bakinu i djedovu domu oduvijek se govorio hrvatski jezik, pripremala su se i tradicionalna jela poput sarme, kiselog kupusa i štrudle. Miris svježe kave ispunjavao je prostor toplinom i osjećajem doma. Posebno joj je draga uspomena na prabaku.
„Moja prabaka Božica Dokoza, koja je doživjela 94 godine, uvijek me dočekivala riječima: ‘Dobar dan, sunce moje lipo’, riječima koje će zauvijek imati posebno mjesto u mom srcu. No, uz to, urezale su mi se u sjećanje i njezine noćne more, koje su u njoj budile bolna sjećanja na tmurna ratna vremena zbog kojih su morali napustiti svoju voljenu domovinu“, govori Ivana koja je od malih nogu aktivno bila povezana s hrvatskom zajednicom u Argentini.
„Još kao dijete pridružila sam se ‘kolitu’, skupini djece u Hrvatskome domu u Córdobi u Argentini. Ondje su nas učili hrvatski jezik i tradicionalne narodne plesove. Sjećam se kako sam recitirala pjesme za vrijeme svečanih ručkova u Hrvatskome domu. Stavili bi me na stolac da budem što viša i još uvijek pamtim kako sam se znala rasplakati od silnih emocija gledajući ganuta lica starijih članova naše zajednice. Svi su se tamo osjećali kao dio jedne velike obitelji, dijeleći te trenutke, pjevajući iz srca i tada bi, barem na trenutak, ponovno bili u svojoj voljenoj Hrvatskoj“, ističe Ivana koja je kasnije stasala i u dugogodišnju članicu folklorne skupine Kolo Velebit.
PRVA JE U OBITELJI DOBILA DRŽAVLJANSTVO
„S osobitim ponosom sjećam se Festivala narodnih zajednica, koji se svake veljače održava u gradu Alta Gracia u pokrajini Córdoba. Tih dana svi smo bili ispunjeni obvezama, timskim duhom i predanim radom. Svakog dana smo pripremali hrvatska jela za naš štand: kolače, torte, pečenu svinjetinu s lukom, obilje krumpir-salate, ćevape i kavu. Dva-tri puta tjedno izlazili smo na pozornicu odjeveni u narodnim nošnjama, s pažljivo uređenim frizurama, uz tremu i uzbuđenje i plesali i pjevali kako bismo publici prenijeli dašak hrvatske tradicije. Za te smo nastupe marljivo vježbali svake subote tijekom cijele godine“, kaže Ivana. Iako su joj djed i baka pričali o teškoćama i ratnim traumama, Hrvatska je za nju bila puno više od daleke zemlje. „Ne znam jesam li kao djevojčica zamišljala da ću ovdje živjeti, ali s vremenom je Hrvatska postajala sve bliža, prisutnija i stvarnija“, govori.
Prva je koja je u obitelji stekla hrvatsko državljanstvo i to zahvaljujući vlastitim naporima. „Obratila sam se hrvatskom veleposlanstvu, zamolila baku za svu potrebnu dokumentaciju i uputila se u proces kojim nitko od meni poznatih nije ranije prošao, što je za mene imalo duboko značenje. Prije završetka studija otišla sam na neko vrijeme u SAD i upravo sam od svoje prve ušteđevine koju sam zaradila radeći ondje platila postupak za dobivanje hrvatskog državljanstva i putovnice. Nitko me nije nagovorio, nitko mi to nije predložio, to je nekako bila samo moja odluka. Sve na kraju uvijek dobije svoj dublji smisao“, kaže Ivana koja je nakon života u Americi dio života provela na poslijediplomskome studiju u Španjolskoj.
Ivana s braćom na hrvatskom okupljanju u Cordobi. Hrvatska baština za njih je oduvijek imala posebno mjesto
„U tom razdoblju života imala sam priliku nekoliko puta putovati u Hrvatsku. Zapravo, doktorsku disertaciju dovršila sam u Zagrebu, gdje sam živjela sa svojim suprugom, koji mi je tada bio dečko. Nakon tog iskustva počeli smo ozbiljno razgovarati o mogućnosti preseljenja u Hrvatsku i o svim izazovima koje takva odluka donosi sa sobom“, ističe Ivana. Nakon završetka studija i nekoliko posjeta Hrvatskoj, Ivana je s obitelji odlučila napraviti veliki iskorak. „Nakon što smo istražili svaki kutak, proveli nekoliko mjeseci u Zagrebu i prisustvovali rođenju mog nećaka, počeo se rađati san o budućnosti u Hrvatskoj. Život je tekao dalje, a nakon dolaska naše djece želja da upravo ovdje stvorimo svoj dom postajala je sve snažnija“, govori Ivana.
HRVATSKA IMA POSEBAN ŠARM
Nakon dugog razmišljanja, odlučili su spakirati kovčege i za novi dom odabrali su Brdovec. „Brdovec je područje puno zelenila, okruženo prirodom, ali ujedno blizu glavnoga grada Zagreba i vrlo dobro povezano vlakom. No, iznad svega, ondje se nalazi mnogo škola i dječjih vrtića, što je ključno kako bi se naša djeca mogla družiti s drugom djecom, obogatiti život novim iskustvima i lakše prilagoditi novoj sredini“, ističe.
Na pitanje zašto baš Hrvatska, Ivana ima vrlo jasne odgovore. „Hrvatska ima poseban šarm. Međunarodno je poznata po svojoj prekrasnoj obali, Jadranskome moru te bogatoj povijesnoj i arhitektonskoj baštini. No, u našem slučaju, nakon što smo suprug i ja živjeli u sedam različitih zemalja, upravo je Hrvatska imala ono što smo tražili – mjesto gdje se, unatoč jezičnoj barijeri, osjećamo kao doma. Uz kvalitetno javno obrazovanje, obilje prirode i tradicije te brigu prema okolišu, vodi i obiteljskim vrtovima, vjerujemo da ovdje svojoj djeci možemo pružiti kvalitetan i ispunjen život. Hrvatska je ujedno članica Europske unije. Iako ima svojih prednosti i nedostataka, ovisno o perspektivi, EU nam donosi stabilnost u regiji i potiče razvoj institucija usmjerenih prema zajedničkome prosperitetu u vremenu kada je zajedništvo koje nas definira i osigurava održivost naše vrste – sve rjeđe. Ono nas povezuje i čini jačima“, ističe Ivana.
DJECA UŽIVAJU U ISTRAŽIVANJU
Vijest da će se preseliti u Hrvatsku njezina obitelj u Argentini doživjela je s velikom radošću. „Još kao vrlo mlada napustila sam roditeljski dom kako bih slijedila svoje snove. Isprva sam prijavljivala projekte za dobivanje financijskih sredstava, u čemu sam imala poprilične sreće, zatim sam nastavila s usavršavanjem na poslijediplomskim studijima, putujući svijetom i napredujući u profesionalnoj karijeri. Imala sam sreću dijeliti te ciljeve sa svojim životnim partnerom, svojim suprugom. Zajedno smo se međusobno poticali u razvoju svojih karijera, a pritom nikada nismo jedno drugo ispuštali iz vida niti iz ruku. Naše obitelji znale su za našu želju da živimo u Hrvatskoj, da upravo ovdje stvorimo svoj dom. Već su nas doživljavali kao ‘ni odavde ni odande’ jer smo imali drukčije navike i pogled na svijet. Razumjeli su koliko je teško pretočiti taj san u stvarnost. Vijest o našoj selidbi dočekali su s radošću“, govori Ivana te odaje kako njezina baka i djed također imaju veliku želju vratiti se u Hrvatsku koja je za njih zemlja njihovih snova. Prije preseljenja ona i suprug živjeli su Argentini, Sjedinjenim Američkim Državama, Španjolskoj, Portugalu, Hrvatskoj, Irskoj i Čileu. A otkad imaju djecu u Čileu, Argentini i sada u Hrvatskoj. U Hrvatskoj su manje od šest mjeseci, no zadovoljni su i sretni time kako su se njihova djeca prilagodila novoj sredini.
„Puno smo o tome razgovarali s njima i pokušali ih uključiti u cijeli proces, od trenutka kada smo donijeli odluku. Iako naš sin ima tek tri godine, a kći pet, gledati ih kako uživaju u svakom trenutku, kako kušaju novu hranu, uživaju u novom vrtiću i voćkama iz vrta te kako svakodnevno ulažu trud da u razgovore uvedu nove riječi na hrvatskome, bez sumnje je naš glavni izvor energije i sreće. Boje, brojevi, pozdravi, riječi zahvalnosti i izrazi ljubavi poput ‘Volim te! Laku noć, sunce moje lijepo’ odjekuju glasovima prošlosti i prate nas svakodnevno“, govori Ivana kojoj je ljeto bilo rezervirano za kratak odmor te istraživanje Hrvatske kampirajući. Upravo je kampiranje jedna od omiljenih aktivnosti ove obitelji pa su dio ljeta proveli u Istri.
PITAJTE ZA SAVJET
Ivana ističe kako su zadovoljni svojom odlukom o preseljenju, a savjet koji bi dala svima koji razmišljaju o povratku u Hrvatsku jest da se dobro informiraju putem službenih kanala i institucija te porazgovaraju s ljudima koji su u sličnim situacijama i koji im mogu pomoći i olakšati proces.
„Prijelaz nije lagan, a ni birokratski postupci u Hrvatskoj nisu brzi. No, mi smo ovdje i vjerujemo u ovaj proces. Razgovarajte s ljudima. Ponekad podcijenimo koliko snage može imati jedan mali razgovor“, ističe Ivana koja je voljna pomoći svima koji žele živjeti upravo u zemlji svojih predaka. Jedno je sigurno, priča Ivanine obitelji i njihovo preseljenje u Brdovec još je jedan primjer kako duboka veza s vlastitim korijenima može postati putokaz k stvaranju novog doma upravo u Lijepoj Našoj.
