Izložba će biti postavljena u predvorju Kazališta Marina Držića i u Galeriji Sebastian u Dubrovniku, a otvaranje je u Kazalištu 27. siječnja u 19:30 sati. Zanimljivo je primijetiti kako umjetnici iz drugih hrvatskih gradova koji su prijavili svoje radove, iz poštovanja prema gradu svetoga Vlaha, kao prepoznatljiv ikonografski motiv u njegove ruke stavljaju upravo Dubrovnik

Udruga Festa Dubrovnik, podružnica Hrvatske matice iseljenika Dubrovnik i Galerija SebastianArt pozivali su likovne umjetnike da se prijave na sudjelovanje u žiriranoj skupnoj izložbi ‘Sveti Vlaho u suvremenoj umjetnosti’. Tema je morala biti vezana za lik ili štovanje sveca zaštitnika Dubrovnika, svetog Vlaha, a rok za prijavu rada početak siječnja 2014.
Radove za izložbu odabrao je žiri u sastavu: akademski slikar Josip Škerlj, povjesničari umjetnosti dr. sc. Antun Karaman i Marin Ivanović. Prijavljeno je ukupno 78 radova, a za izložbu odabrano 46.
Izložba će biti postavljena u predvorju Kazališta Marina Držića i u Galeriji Sebastian u Dubrovniku, a otvaranje je u Kazalištu 27. siječnja u 19:30 sati.
-Tema Feste svetoga Vlaha, godišnje svečanosti slavljenja dubrovačkog sveca zaštitnika, česta je u dubrovačkom slikarstvu. Motiv svečevog lika jedan je od najčešćih sakralnih prikaza u vizualnoj kulturi Dubrovnika uopće jer je, osim religijske, imao i državnu ulogu pa ga nalazimo na novcu onodobne Dubrovačke Republike, na zastavi i drugim državnim insignijama, na oltarnim palama i velikim slikarskim narudžbama, grafičkim listovima, u zlatarskim prikazima, kamenim skulpturama po zidinama, a u kasnijim razdobljima na brojnim slikama i skulpturama po dubrovačkim domovima.
Možemo reći kako je nakon Domovinskog rata došlo do procvata sakralne umjetnosti, ali teme vezane za čašćenje svetog Vlaha u Dubrovniku ne možemo svrstati samo u kategoriju religijskih tema. Bitno je istaknuti kako sveti Vlaho u Dubrovniku predstavlja snažan identifikacijski motiv umjetnikâ sa sredinom u kojoj žive i djeluju. Stoga on predstavlja tradicionalnu temu koja se u većoj mjeri može povezati s definiranjem vlastitog identiteta pojedinca kao stanovnika Dubrovnika, nego kao znak religijske pripadnosti. (…)
Suvremeno tematiziranje svetoga Vlaha često je ovisno o kontekstu u kojemu je i za kojega je likovno djelo nastalo. To prvenstveno znači odustajanje od uvriježenih ikonografskih identifikacija pojednostavljivanjem forme i kompozicije. Kod prikaza svečevog lika, gotovo da nema više preciznog oblikovanja biskupskog ruha, ukrižene svijeće i palmine grane uopće se ne pojavljuju, a izostavljanje biskupskog štapa još je jedan od elemenata redukcije. Po svemu bismo teško mogli reći čiji lik promatramo kada ne bismo bili u Dubrovniku, kada autor ne bi bio iz Dubrovnika ili kada naziv djela ne bi bio „Sveti Vlaho“. Od forme je ostala ovalna kontura koja je ravno zaključena na dnu, sa šiljastim vrhom koji predstavlja vrh mitre, a od ikonografije spomenuta mitra i grad u svečevim rukama. Na ovoj izložbi, takav pristup nalazimo na radovima Nikoline Šimunović, Tonka Smokvine, Josipa Ivanovića, Ivane Miloglav Ivanković, Aide Hebib Raguž, Pera Skvrce, Iris Lobaš Kukavčić, Lorena Ligoria i Josipa Trostmanna. Drugi umjetnici upravo naglašavaju elemente ikonografije, ponekad se naslanjajući na realizam, kao što je slučaj s djelima Eugena Varzića, Tihomira Hreneka, Steva Marića ili Viktora Šerbua. Između ovih polova nalaze se umjetnici koji nastoje zadržati razlikovne elemente lika svetog Vlaha te ih osuvremeniti različitim stupnjevima reduciranja forme, ikonografskog inventara i kolorita, čemu možemo pribrojati radove Anamarije Bezek, Izete Sabljić, Stjepka Mamića, Pavice Pirc, Ivane Jovanović Trostmann, Sandre Radić Parać i Ivana Peraka. Izmaštane kompozicije u kojima postoji jednakovrijednost glavnog motiva svetoga Vlaha i ostalih elemenata prizora, nalazimo u djelima Tisje Kljaković Braić, Eve Zvrko, Nade Zec Ivanović i Josipa Škerlja. Motive Feste, posebno one iz procesije, odlikuje veći stupanj mimezisa, jednako kao i prikaze crkve svetog Vlaha jer su ti prizori uvjetovani mnogo kompleksnijim nizanjem figura i arhitektonskih elemenata. Potonje možemo vrlo dobro vidjeti na slikama Lukše Peka, Antonije Rusković, Mirice Dubčić, Tomislava Gusića, Josipa Botterija, Jagode Lasić i Miša Baričevića. Apstraktni motiv koji ima preneseno značenje nalazimo u crtežu mladog grafičara Duje Medića. (….)
Možemo zaključiti kako su prikazi lika svetog Vlaha, motivi iz procesije tijekom Feste svetog Vlaha i pogledi na svečevu crkvu u samom središtu Grada, vrlo česti u dubrovačkim likovnim umjetnostima. Gotovo da ne postoje akademski umjetnici i amateri, bili oni slikari, kipari, grafičari ili obrtnici koji se barem jednom nisu nadahnuli nekim od navedenih motiva. Toj tvrdnji u prilog govori činjenica kako je za sudjelovanje na ovoj izložbi prijavljeno 78 radova u različitim medijima. Poštujući različitosti u oblikovanju, vodeći se kriterijima kvalitete i nastojeći selektirati najreprezentativnije primjere koji odgovaraju pravilima javnog poziva, komisija je za izlaganje odabrala 47 djela. Zanimljivo je primijetiti kako umjetnici iz drugih hrvatskih gradova koji su prijavili svoje radove, iz poštovanja prema gradu svetoga Vlaha, kao prepoznatljiv ikonografski motiv u njegove ruke stavljaju upravo Dubrovnik. Izložba Sveti Vlaho u suvremenoj umjetnosti kao pokušaj odabira i prezentiranja najboljih prikaza ove sakralne i tradicionalne teme, značajan je likovni doprinos Parcu čija je svečanost iskočila izvan zidina maloga grada i postala nematerijalnom kulturnom baštinom čovječanstva, napisao je povjesničar umjetnosti Marin Ivanović.