Kada su počeli Staljinovi progoni, radnici – kolonisti iz drugih dijelova svijeta bili su prvi na udaru. Tako su i Hrvati vrlo rano postali meta progona. Mnogima se u Staljinovim logorima – gulazima gubi svaki trag
Većina Hrvata koja se iz Sjeverne Amerike preselila u Sibir, odnosno Sovjetski Savez između dva svjetska rata bila je na to potaknuta uvjerenjem kako time idu u susret, ne samo boljem životu za sebe i svoje najbliže, nego i željom za sudjelovanjem u izgradnji boljeg, pravednijeg društva. Svoj idealizam često su skupo plaćali.
Kada su počeli Staljinovi progoni, radnici – kolonisti iz drugih dijelova svijeta bili su prvi na udaru. Oni su bili najlakša meta kada je nekog trebalo optužiti za špijunažu i podrivanje države. Tako su i Hrvati vrlo rano postali meta progona. Mnogima se u Staljinovim logorima – gulazima gubi svaki trag.
Među progonjenima se tako našao i Božo Kuštera. Kuštera je kritizirao pretjerivanja u veličanju Staljina kao i sustav povlaštenih trgovina namijenjenih isključivo komunističkim funkcionarima. Zbog toga je 1937. uhapšen. Podvrgnut je mučenju, no ni pod mukama nije htio priznati lažne optužbe. Istražitelji su ga tijekom mučenja nazivali „tvrdom glavom“ i „hrvatskom kurvom“. U jednom trenutku, tijekom ispitivanja, Kuštera se dokopao tintarnice kojom je gađao istražitelja, no umjesto svog mučitelja pogodio je sliku šefa NKVD-a (Sovjetske tajne službe) Ježova. Zbog toga je dobio i optužbu za terorizam.
Rezultat takvih postupaka bilo je razočaranje Sovjetskim Savezom. Poslije „Beogradske deklaracije“ 1955. i poboljšanja odnosa Sovjetskog Saveza i Jugoslavije Hrvati u Sovjetskom Savezu dobili su priliku za povratak u domovinu, što su mnogi iskoristili. Tako se često velika životna avantura koja je kretala iz rodnog sela i išla preko industrijskih i rudarskih središta Sjeverne Amerike i velikih nada u bolju budućnost u Sovjetskom Savezu završavala tamo gdje je i počela – u rodnom kraju.
Tekst: Marin Knezović