Izdavač je Profil knjiga, a na šest stotina stranica povjesničar Akmadža donosi sve najvažnije o kardinalu Franji Kuhariću. Podijeljena u dva dijela, knjiga sadrži ukupno šesnaest poglavlja
„Franjo Kuharić. Kardinal i vlast” nova je knjiga hrvatskog publicista i povjesničara dr. sc. Miroslava Akmadže s Hrvatskoga instituta za povijest. Nastala je u sklopu istraživačkoga projekta „Rat, žrtve, nasilje i granice slobode u hrvatskoj povijesti 20. stoljeća“ koji financira Hrvatska zaklada za znanost. Izdavač je Profil knjiga, a recenzenti su dr. sc. Nikica Barić, dr. sc. Josip Mihaljević i dr. sc. Anto Mikić.
Na šest stotina stranica povjesničar Akmadža donosi sve najvažnije o kardinalu Franji Kuhariću. Podijeljena u dva dijela, knjiga sadrži ukupno šesnaest poglavlja. Prvi dio knjige naslovljen je „Kuharić i partija”. Kroz 11 poglavlja isprepliću se različite teme. Iz vremena njegove župničke službe (1945.-1964.) saznajemo o opasnim svećeničkim danima, udarima UDB-e, snazi Stepinčeve blizine, ali i reakciji na svećenička udruženja. U poglavlju o Kuhariću kao zagrebačkom pomoćnom biskupu (1964.-1970.) čitamo o UDB-inim provjerama novoga biskupa te o vlastima koje su Kuharića smatrale sve većom prijetnjom režimu. Unatoč otporima postao je zagrebački nadbiskup 1970. godine, pratio obnovu diplomatskih odnosa Jugoslavije i Svete Stolice, proživio nemire u Crkvi zbog Glasa Koncila. Upoznajemo i kako je djelovao u razdoblju Hrvatskog proljeća i njegovih posljedica (1971.-1973.), a posebno poglavlje posvećeno je udaru vlasti na Kuharića i „Glas Koncila” (1973.-1975.). Kardinal Kuharić bio je ustrajan u borbi za vjerske slobode i ljudska prava, nisu ga mimoišla niti nezadovoljstva u Crkvi i društvu. Bio je svjedokom početka pontifikata pape Ivana Pavla II. i buđenja Crkve na Istoku (1978.-1980.), uvršten je u Kardinalski zbor, ali i dalje je rješavao polemike unutar Crkve u Zagrebu, kao i one o kardinalu Stepincu. Bio je svjedokom i političkih igara oko dolaska pape Ivana Pavla II. u Hrvatsku još 80-ih godina. Uslijedilo je jačanje velikosrpskog nacionalizma (1985.-1986.) i uključenje Crkve u pokušaje smirivanja napetosti. U knjizi kroz posebno poglavlje pratimo prekretnicu koja se događala u razdoblju od 1986. do 1989. ususret padu komunizma.
Drugi dio knjige naslova je „Kuharić i Tuđman”. U njemu saznajemo kako su pojedini oporbenjaci željeli uključiti Crkvu u ostvarivanje svojih političkih ciljeva i što znači Kardinalova izjava „Ne bojim se Tuđmanove pobjede”. Od 1990. do 1992. pratimo Kuharićevo sudjelovanje u borbi za samostalnost i međunarodno priznanje RH. Knjiga donosi i kontekst nastanka jedne od najpoznatijih propovijedi kardinala Kuharića, one protiv rata, zločina i osvete koju je izgovorio u Petrinji početkom kolovoza 1991. godine. Čitatelj može pratiti i Kuharićevo iščekivanje mira i slobode (1992.-1994.), a iz toga razdoblja primjetni su i njegovi stavovi o Bosni i Hercegovini, te se ne skriva njegovo nezadovoljstvo hrvatskom politikom u toj zemlji. Unatoč tome, nastavio je tražiti mir u BiH. Pretposljednje poglavlje obuhvaća vrijeme oslobađanja Hrvatske (1994.-1996.) u koje se ubraja i prvi pohod Svetog Oca Hrvatskoj, kao i operacije „Bljesak”, „Oluja”, ali i Daytonski i Erdutski sporazum. Na kraju knjige je poglavlje o Kuharićevom vremenu u miru, kada se dogodila i beatifikacija Alojzija Stepinca, te vrijeme do smrti 2002. godine.
Autor Akmadža put stvaranja knjige te odgovor na pitanje zašto je bilo važno napisati ovu knjigu predstavlja u uvodnoj napomeni. Više https://ika.hkm.hr/novosti/objavljena-knjiga-dr-miroslava-akmadze-franjo-kuharic-kardinal-i-vlast/