U četvrtak, 5. studenoga 2026. godine, u Dvorani Hrvatske matice iseljenika u Zagrebu održano je predstavljanje knjige „Naša je osveta – slobodna država Hrvatska ”, s podnaslovom „Komemoracije Bleiburške tragedije u hrvatskim iseljeničkim zajednicama i na Bleiburškome polju u razdoblju od 1945. do 1990. godine”, autora izv. prof. dr. sc. Wolffyja Krašića.
Riječ je o historiografskoj studiji koja na približno 350 stranica istražuje kako su hrvatske iseljeničke zajednice i komemoracije na Bleiburškome polju tijekom četiri i pol desetljeća oblikovale kulturu sjećanja na Bleiburšku tragediju i Križni put. Autor kroz devet tematskih cjelina, uz opsežnu znanstvenu argumentaciju i povijesne izvore, donosi prikaz djelovanja hrvatskoga političkog iseljeništva, njegovih organizacija te političkih i društvenih okolnosti u kojima su održavane komemoracije.
Uz autora, knjigu su predstavili njezin urednik dr. sc. Ivan Tepeš i recenzent dr. sc. Marin Sopta, dok je program moderirala Vesna Kukavica, voditeljica Odjela za nakladništvo Hrvatske matice iseljenika.
Jedna od središnjih tema knjige jest uloga hrvatskih političkih izbjeglica, emigranata i iseljeničkih zajednica u očuvanju sjećanja na Bleiburšku tragediju tijekom razdoblja komunističke Jugoslavije. U ime Hrvatske matice iseljenika i Počasnog bleiburškog voda okupljene je pozdravio Milan Kovač, predsjednik Upravnog vijeća HMI-ja i potpredsjednik Počasnog bleiburškog voda, koji se osvrnuo na iznimnu vrijednost objavljene studije, istaknuvši važnost prikupljenih povijesnih podataka i dokumentacije za razumijevanje sudbina hrvatskih političkih izbjeglica.
“Neizmjerno je drago što je ova knjiga ispred mene, ovo je knjiga zlata vrijedna. Prvu promociju smo imali na blagdan Svih svetih upravo na Bleiburugu gdje sam rekao da je ova knjiga zapravo mini arhiv. Mnogi idu u državne arhive tražiti dokumente, svjedočanstava, a eto tko se želi bolje upoznati sa životom hrvatskih ljudi izvan domovine nakon proljeća 1945. godine do proljeća 1990. godine, ovdje može naći sve ono što ga zanima”, rekao je Milan Kovač. Posebno je istaknuo povezanost iseljeništva s domovinom te dugogodišnje djelovanje hrvatskih zajednica koje su, unatoč životu daleko od Hrvatske, nastavile njegovati povijesno sjećanje i težnju prema državnoj samostalnosti.
Cilj knjige jest kronološki prikazati različite oblike javnog komemoriranja Bleiburške tragedije, ponajprije u zajednicama hrvatskih političkih emigranata i iseljenika u zapadnoj i sjevernoj Europi, Sjevernoj i Južnoj Americi te Australiji, kao i na austrijskim lokalitetima na kojima se tradicionalno obilježavao taj događaj. Autor pritom istražuje razloge izostanka komemoracija u pojedinim razdobljima i sredinama, predstavlja istaknute manifestacije posvećene stradalima te analizira dolaske hrvatskih političkih emigranata na Bleiburško polje, djelovanje Počasnog bleiburškog voda i njegovu suradnju s drugim hrvatskim emigrantskim organizacijama i društvima.
Autor knjige pokazuje da su te komemoracije na slobodnome Zapadu s vremenom postale izraz sve većeg hrvatskog jedinstva: događaj je prepoznat kao nacionalna tragedija, a ne samo poraz jedne političke opcije. Poruke nisu pozivale na osvetu, nego zahtijevale pravo na istinu o tragičnim zbivanjima te jačale ustrajnost u borbi za samostalnu demokratsku hrvatsku državu kao najtrajniji spomenik žrtvama i najučinkovitiju branu protiv „novih Bleiburga“. Kako Krašić ističe u zaključku knjige, „Bleiburška tragedija postala [je] vezivno tkivo različitih skupina unutar sve heterogenije hrvatske političke emigracije.”
“Nadam se kako će knjiga pridonijeti boljem razumijevanju važnosti bleiburške tragedije za dio Hrvata u inozemstvu i njihove potomke u spomenutom razdoblju, onom kasnije, a i danas. Sličan utjecaj bleiburška tragedija i Križni put hrvatskoga naroda imali su i na dio njihovih odnosno naših sunarodnjaka u domovini, što joj dodatno daje na važnosti. Želio sam dodatno naglasiti jednu od temeljnih poruka, a to je da hrvatski politički migranti nisu težili osveti za bleiburšku tragediju nego da im je uz očuvanje sjećanja na ubijene te preželjkivanja pravde koju nikada ni oni ni njihovi potomci nisu dobili, osnovni cilj bilo stvaranje samostalne i demokratske države Hrvatske”, istaknuo je sam autor Wolffy Krašić na predstavljanju knjige.
Knjiga pritom prikazuje složene odnose unutar hrvatske političke emigracije, uključujući suradnju različitih organizacija, ali i njihove međusobne podjele, političke nesuglasice i organizacijske izazove.
Posebnu vrijednost Krašićeve historiografske studije predstavlja i precizno razlikovanje pojmova kojima se opisuju hrvatske zajednice izvan domovine. U uvodu knjige autor pojašnjava uporabu dvaju termina – politički izbjeglice i politički emigranti – koji odražavaju različite životne okolnosti i povijesna razdoblja osoba obuhvaćenih istraživanjem. Pojam političkih izbjeglica odnosi se ponajprije na neposredno poratno razdoblje, kada su mnogi Hrvati boravili u zarobljeničkim i izbjegličkim logorima zapadne Europe, a potom kao novopridošli useljenici u prekomorskim zemljama započinjali život u nepoznatim sredinama, suočeni s brojnim egzistencijalnim i društvenim izazovima. S druge strane, termin političkih emigranata autor koristi za kasnija razdoblja, kada su se nekadašnji izbjeglice postupno prilagodili životu u državama koje su ih primile, osigurali egzistenciju, stekli državljanstvo, a nerijetko i značajan položaj u novim sredinama. Kako ističe, povijesni izvori potvrđuju da su se i sami često nazivali političkim emigrantima. Pritom koristi i širi pojam hrvatskih iseljeničkih zajednica, budući da su u komemoracijama Bleiburške tragedije sudjelovali i Hrvati iseljeni u ranijim migracijskim valovima, kao i njihovi potomci.
Također, posebno su značajne završne cjeline knjige, koje obrađuju susret preživjelih izbjeglica, političke emigracije i domovinske javnosti na Bleiburškome polju 1990. godine, nakon četiri i pol desetljeća od završetka Drugoga svjetskog rata. U završnom dijelu studije Krašić se posvećuje i rekonstrukcijama te interpretacijama Bleiburške tragedije, razmatrajući odnos povijesnih činjenica, kolektivnog sjećanja i različitih tumačenja događaja.
Naslov „Naša je osveta – slobodna država Hrvatska” potječe iz citata hrvatskoga političkog emigranta Kazimira Katalinića. U zaključku studije autor se poziva na tekst hrvatskoga političkog emigranta Kazimira Katalinića, koji je Bleiburšku tragediju opisao kao jedan od temeljnih događaja u oblikovanju identiteta hrvatske političke emigracije. Za dio hrvatskih političkih emigranata sjećanje na poslijeratna stradanja bilo je neraskidivo povezano s težnjom prema uspostavi samostalne hrvatske države, koja je predstavljala politički odgovor na povijesne nepravde i stradanja.
U predgovoru knjige njezin urednik dr. sc. Ivan Tepeš ističe važnost hrvatskoga političkog iseljeništva u očuvanju kulture sjećanja na Bleiburšku tragediju u razdoblju kada se o tim događajima u domovini nije moglo slobodno javno govoriti. Tepeš Krašićevu studiju opisuje kao „iznimno vrijedno djelo koje ispunjava veliku prazninu u hrvatskoj historiografiji o kulturi sjećanja na poslijeratna stradanja”.
“Uz iznimno vrijedan pisani tekst, profesor Krašić nam je predočio i mnoštvo slikovnoga materijala koji čitatelju omogućava lakše vizualiziranje povijesnog konteksta. Koristeći primjerke emigrantskog tiska, preslike dokumentata, fotografije s komemoracija iz privatnih arhiva hrvatskih emigranata, kao i iznimno vrijednu arhivsku građu Počasnog bleiburškoga voda, autor je stvorio vizualni narativ koji ovu znanstvenu monografiju podiže na jednu višu razinu”, objasnio je urednik knjige, dr. sc. Ivan Tepeš.
Posebno naglašava ulogu hrvatskoga političkog iseljeništva, navodeći kako „održavanje te uspomene ne bi bilo moguće bez golemog truda koji je 45 godina ulagala hrvatska politička emigracija”.
“Čitajući stranice ove knjige, čitatelj dobiva iznimno detaljan uvdi u širok spektar aktivnosti kojima se čuvalo sjećanje među Hrvatima diljem svijeta. Ali ono što autor posebno uspješno demistificira jest činjenica da taj zadatak za našu emigraciju nije bio nimalo lak. Dapače, bio je to politički i diplomatski hod po mukama.”, istaknuo je Tepeš.
Krašićeva studija, uz kronološki pregled komemoracija, donosi i analizu društvenih, političkih i generacijskih promjena koje su obilježile hrvatsko iseljeništvo u drugoj polovici 20. stoljeća. Znanstveno utemeljenim pristupom, brojnim povijesnim izvorima i opsežnim bilješkama knjiga pruža temelj za daljnje proučavanje toga dijela hrvatske povijesti.
Recenzent knjige dr. sc. Marin Sopta posebno se osvrnuo na okolnosti u kojima su djelovali hrvatski politički emigranti nakon Drugoga svjetskog rata, upozorivši na poteškoće s kojima su se suočavali u nastojanjima da o Bleiburškoj tragediji i poslijeratnim stradanjima upoznaju javnost u državama u kojima su živjeli.
“Dat ću vam jedan primjer teškoća s kojima su se suočavali Hrvati u organiziranju komemoracija za žrtve Bleiburga. Naime, 1951. godine u logoru za izbjeglice u Klagenfurtu, grupa Hrvata željela je posjetiti bleiburško polje koje je veoma blizu tog logora. Međutim Englezi to nisu dozvolili. Imajući u vidu da smo mi Hrvati naprosto genijalci u mnogim stvarima, pa tako i u improvizaciji. Hrvati su potom došli na ideju da 1952. godine organiziraju nogometnu utakmicu između hrvatskog nogometnog kluba Velebit i lokalnog kluba Bleiburg. I nakon utakmice igrači i okupljeni otišli su posjetiti bleiburško polje.”, objasnio je Marin Sopota koji i sam ima iskustvo života u iseljeništvu. Dodao je kako su hrvatske emigrantske organizacije postupno nastojale proširiti obilježavanje tih događaja izvan vlastitih zajednica i uključiti širu međunarodnu javnost. Prema njegovoj ocjeni, Krašićevo istraživanje predstavlja važan doprinos dokumentiranju djelovanja pojedinaca i organizacija koje su tijekom desetljeća čuvale sjećanje na poslijeratna stradanja.
Predstavljanje knjige okupilo je mnogobrojne ugledne uzvanike i goste među kojima je bila izaslanica premijera Andreja Plenkovića, ravnateljica Uprave za zatočene i nestale pri Ministarstvu hrvatskih branitelja, Ana Filko, predstojnik Ureda predsjednika Vlade Republike Hrvatske Zvonimir Frka Petešić, savjetnik ministra vanjskih i europskih poslova Republike Hrvatske, dr. sc. Domagoj Knežević, zamjenik državnog tajnika Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan RH, Dario Magdić, savjetnica s posebnim položajem za pitanja Hrvata u Bosni i Hercegovini Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan RH, Žana Ćorić, savjetnik s posebnim položajem za pitanja hrvatske nacionalne manjine Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan RH, dr. sc. Milan Bošnjak i mnogi drugi.
Cijeli program predstavljanja knjige bio je popraćen kulturno-umjetničkim programom u kojem su sudjelovali glumac Dragan Despot, flautistica Rašeljka Lucija Petrač i vokalna solistica Nika Pastuović Klasić, uz klavirsku pratnju Tomislava Brebrića. Nakladnici knjige su Udruga Hrvatski križni put, Bleiburger Ehrenzug – Počasni bleiburški vod, Institut za istraživanje migracija i Hrvatska matica iseljenika. Knjiga je objavljena u Zagrebu 2026. godine, uz djelomičnu financijsku potporu Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske.
O autoru
Izv. prof. dr. sc. Wolffy Krašić rođen je 1988. godine u Rijeci. Diplomirao je povijest na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, gdje je 2016. godine doktorirao na temi „Hrvatsko proljeće i hrvatska politička emigracija”, pod mentorstvom prof. dr. sc. Ive Banca. Izvanredni je profesor na Fakultetu hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu, na Odsjeku za demografiju i hrvatsko iseljeništvo.
U svojem znanstvenom radu bavi se poviješću hrvatske političke emigracije, otporom jugoslavenskom komunističkom režimu te migracijama iz komunističke Jugoslavije. Autor je više od 30 znanstvenih radova i nekoliko znanstvenih monografija, među kojima se ističu „Hrvatsko proljeće i hrvatska politička emigracija” (2018.), „Hrvatski pokret otpora. Hrvatske državotvorne organizacije i skupine 1945. – 1966.” (2018.) te „On the Road to Freedom: Croatian National Resistance to the Yugoslav Communist Regime (1945–1966)” (2023.).
Tekst i foto: matis.hr 
